Petak, 29. 4. – Kino Kinoteka

21:00

Bolna istina / P(l)ain Truth (1993)

Ilppo Pohjola

Finska

Kratki dokumentarni / 14’

Ilppo Anssi Pohjola nezavisni je redatelj i producent iz Helsinkija, publici poznat po filmu Daddy And The Muscle Academy (1991.), dokumentarcu koji se bavi životom i radom umjetnika poznatijeg kao Tom Of Finland. Nešto kasnije nastala je Bolna istina koja priča o spolu i koristi ekstremna audiovizualna sredstva kako bi opisala osobne emocije tijekom različitih faza transformacije iz biološke žene u biološkog muškarca. Osim što propitkuje mogućnosti binarne i jednostavne istine, P(l)ain Truth, kako dvosmisleno sugerira naslov u izvorniku, dovodi u pitanje i mogućnosti konvencionalnog dokumentarca. Višestruka značenja upućuju na bolno subjektivno iskustvo, ali ironiziraju koncept objektivne istine korišten u dokumentarističkoj tradiciji. Cijelo pitanje transrodnosti, naglašava Pohjola, usko je povezano s identitetom i politikom tijela. Film se temelji na stvarnom slučaju osobe po imenu Rudi i na osobnoj razini opisuje bolnost paradoksalne situacije trans-seksualca. Nema intervjua i dijaloga, jedine riječi koje se pojavljuju uz vizualni narativ su klinički, medicinski koncepti, kao i neki psihološki upitnici postavljeni u kadar. Film je 1993. godine osvojio nagradu Teddy Award.

Režija: Ilppo Pohjola
Scenarij: Ilppo Pohjola
Glumci: Sergei Anissomov-Pihl, Leea Klemola, Pia Lehmuskallio, Ilari Nummi
Direktor fotografije: Arto Kaivanto
Montaža: Heikki Salo
Producent: Ilppo Pohjola
Produkcija: Crystal Eye

Eng.
This is a story about gender that uses extreme audiovisual means to describe personal emotions during the various stages of transformation from a biological woman to a biological man and in addition questions the possibilities of a conventional documentary. The film is based on the real case of a person named Rudi and describes the pain of the paradoxical situation of a trans-sexual. There are no interviews and dialogue, the only words that appear alongside the visual narrative are clinical, medical concepts, as well as some psychological questionnaires posed in the frame.

Neka umrem kao žena / Let Me Die A Woman (1977)

Doris Wishman

SAD

Dokumentarni dugometražni / 79’

U kategoriji lažnih ili mondo-dokumentaraca, Neka umrem kao žena jedan je od najranijih filmova koji istražuje živote transrodnih osoba. Kontroverzni i kultni film slavne eksploatacijske redateljice Doris Wishman teško je klasificirati, ali pokušajmo s hibridom obrazovnog filma i medicinskog horrora u kojemu se stvarni intervjui izmjenjuju s insceniranim, glumljenim kadrovima. Tretirajući svoje subjekte s danas neprihvatljivom i povijesno zastarjelom mješavinom simpatija i senzacionalizma, film profilira doktora Lea Wollmana, stručnjaka za trans-zdravstvenu skrb i razne transrodne osobe koje govore o svojim iskustvima s rodnom disforijom. Grafički prikazi operacije promjene spola, dakle eksplicitna necenzurirana snimka medicinskog zahvata, osigurali su ovome filmu i dodatnu ozloglašenost, dok je u nekim kinima u vrijeme prikazivanja, upravo zbog nje, dobar dio filma bio i cenzuriran i čak i nakon toga, u cijelosti označen kao NC-17. Ipak, stoji kao rijedak povijesni zapis o transrodnom iskustvu iz 1970-ih, omiljen je među ljubiteljima mondo dokumentarizma, a serija South Park odala mu je počast u epizodi „Mr. Garrison’s Fancy New Vagina“.

Režija: Doris Wishman
Scenarij: Doris Wishman
Direktor fotografije: João Fernandes, Jack Malick
Montaža: Louis Burdi
Producent: Doris Wishman
Produkcija: Hygiene Films

Eng.
The controversial and cult film by famed exploitative director Doris Wishman is hard to classify, but let’s try a hybrid of educational film and medical horror in which real interviews alternate with staged, acting shots. Treating its subjects with today’s unacceptable and historically outdated mix of sympathy and sensationalism, the film profiles Dr. Leo Wollman, a trans-healthcare expert and various transgender people talking about his experiences with gender dysphoria.