Sljedba štovatelja banaka

Boris Bakal, u suradnji s Natašom Lušetić i Stankom Juzbašićem

Akcija, Zagreb, 1994.-1995.

Izvode: Aleksandar Acev, Ela Agotić, Boris Bakal, Katarina Babrić, Tomo Savić-Gecan, Nicole Hewitt, Nataša Lušetić i Stanko Juzbašić

 

Tijekom nekoliko mjeseci 1994./1995. godine, na inicijativu Borisa Bakala, a u suradnji s Natašom Lušetić i Stankom Juzbašićem, koji su pridonijeli stvaranju koncepta, njih troje te Tomo Savić-Gecan, Nicole Hewitt, Aleksandar Acev, Ela Agotić i Katarina Barbić, u yuppijevskoj odjeći pojavljuju se u zagrebačkim bankama. Ponašaju se poput svih korisnika, no prema riječima Katarine Pejović „pozorni promatrač može primijetiti anomalije u njihovom ponašanju, te odstupanja od uobičajenih bankovnih rituala“ i to u tome što te rituale dovode do apsurda – opetovano se vraćaju u redove za čekanje, na šalterima zamjenjuju valutu bivše SFRJ za kune, srebrnjak s likom Tita za srebrnjak s likom Tuđmana. Izvođači su reintepretirali karakteristična ponašanja, usporavali ih ili izvodili simultano. U bankama borave otprilike jedan sat. Izvedbi su prisustvovali korisnici koji su se u tom trenutku zatekli u bankama. Drugim riječima, intervencija nije bila posebno oglašavana. Devedesete godine bile su godine početaka tranzicije, ekonomski nesigurna vremena u kojima su građani, navikli na sigurnost i redovne isplate, prvi put počeli susretati s koruptivnom i nesigurnom ekonomijom, te su banke, prema Katarini Pejović postale „mjesta straha i nade, strepnje i iščekivanja, bijesa i radosti“. Također, Sandra Uskoković u knjizi Anamnesis – dijalozi umjetnosti u javnom prostoru, navodi i kako je projekt nastao i kao odgovor „na pritužbe umjetnika devedesetih godina prošlog stoljeća, zbog izostanka financiranja umjetničkih projekta“. Reciklirajući stvarnost, umjetnici činom „dokazuju da se umjetnost može stvarati bez novaca“ navodi Uskoković.

Josipa Bubaš

Boris Bakal je kazališni/filmski redatelj, glumac, producent, intermedijalni umjetnik, društveni i kulturni aktivist, interdisciplinarni javni povjesničar, kustos i pedagog. Autor je mnogobrojnih projekata u rasponu od kazališnih predstava, preko video i audio instalacija, multimedijalnih projekata, filmova i kulturno-socijalno-političkih inicijativa; piše i objavljuje napise o umjetnosti i kulturnim politikama u zbornicima, časopisima i dnevnicima u Italiji, RH, Njemačkoj, Srbiji, Belgiji, SAD-u, UK, Sjevernoj Makedoniji i Nizozemskoj. Njegov je rad, između ostalog, karakterističan po specifičnim istraživanjima grada i netipičnih izvedbenih lokacija, dokumentaristikom pristupu te po interaktivnim elementima u umjetničkim projektima. Surađuje s mnogobrojnim redateljima, koreografima, intermedijalnim umjetnicima, producentima, istraživačima i kuratorima iz cijelog svijeta. Kao gostujući predavač izlaže na sveučilištima u Aziji, Australiji, Novom Zelandu, EU i SAD, te na brojnim simpozijima, konferencijama i tribinama. Su-osnivač je platformi, aktivističkih incijativa i umjetničkih organizacija poput Antiratne kampanje hrvatske, Letećeg sveučilišta (Flying University), Orchestra Stolpnik i drugih.
Godine 2001. su-osnovao je i do danas vodi međunarodnu umjetničku platformu Bacači Sjenki. Projekti na kojima je radio osvojili su brojna priznanja i nagrade u zemlji i inozemstvu. Godine 2011. osnovao je i vodi filmsku školu i program medijskog i filmskog opismenjavanja djece i mladih Frooom!. Živi i radi u Zagrebu.

 

Izvori:

Sandra Uskokovic, Anamnesis – dijalozi umjetnosti u javnom prostoru, nakladnik: UPI2M PLUS, str.161-184, Zagreb, RH, 2018.

Katarina Pejović, Boris Bakal – Navigator izmještanja i diskontinuiteta – portret umjetnika, Up&Underground 7/8, str 18-33., nakladnik: Biljeli Val, Zagreb, RH, 2006.

Boris Bakal, Ordine dei devoti delle banche, u knjizi simpozija “Come spiegare a mia madre che ciò che faccio serve a qualcosa?”, Bologna, 1997., nakladnik: Charta, Rim, Italia, 1998.

Keiko Sei, Tracing Media: Viewing the International Media-scape from the Czech Lands, SCCA Katalog, New Media in Contemporary Arts, nakladnik: Ludvík Hlaváček and Marta Smolíková, Sorosovo centrum současného umění, str. 141-156. (Češki/Engleski), Prag, Rep. Češka 1995.