J.B.T.
Dalibor Martinis
Serija Data Recovery
Performans, akcija; Ljubljana, Pula, Zadar, 2004.
Kumrovec, 2005.; Galerija OK, Rijeka, 2005.
U Kumrovcu, rodnom selu Josipa Broza Tita, u prosincu 2004. godine raznesen je njegov spomenik. Devedesetih godina 20. stoljeća i u prvom desetljeću 21. stoljeća bilo je učestalo razaranje spomenika antifašističkoj borbi, kao i brisanje antifašističke i socijalističke prošlosti iz javnog diskursa. U intervjuu u Nacionalu iz 2021. Martinis izjavljuje kako je njegovo stajanje na postamentu „izravnije ukazivalo na Titovu odsutnost“ nego sam prazni pijedestal. Kako bi obilježio taj događaj, godinu dana nakon uništenja skulpture, Martinis se popeo na postament na kojemu je do tada stajala skulptura. Iste, 2005. godine, izvodi performans u riječkoj OK Galeriji gdje ponavlja dekapitaciju Tita, odsijecajući glavu maloj brončanoj replici skulpture. Budući da je Tito u to vrijeme bio „dramatično isključen iz javne memorije i svijesti“, kako napominje Martinis, umjetnik je, u sklopu šire serije radova nazvane Data Recovery održao govore na mjestima na kojima ih je držao i Tito, primjerice u Zadru, Puli i Ljubljani. U Zadru, primjerice, nije dobio službeno dopuštenje za performans, zbog čega je pustio snimku govora koji je Tito održao u Zadru 1951. godine, i to unatrag, pokušavši tim činom vratiti dio povijesti koju se pokušavalo negirati. U online katalogu Performance Art in Eastern Europe navedeno je kako je, unatoč nerazumljivosti reproduciranog teksta, ton odavao politički govor. Prema Martinisovim riječima: „Oduvijek me privlačila ideja otpora i pobune, ali nastojim da u mom radu ne bude u prvom planu moja ideološka ili politička opredijeljenost. Ne opredjeljujem se za neki rad zbog svog ideološkog stajališta, nego me više zanima “neurološki” aspekt neke situacije – zašto se nešto ne pamti ili se krivo pamti?“. Upravo činom „vraćanja podataka“ umjetnik propituje ideološki motivirane postupke prekrajanja povijesti, a time i identiteta, koji su također djelovali kao nasilno uništavanje društvenog tkiva i narativa.
Josipa Bubaš
DALIBOR MARTINIS je transmedijski i video umjetnik. Održao je brojne performanse i projekcije, i izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim, domaćim i međunarodnim izložbama. (Bijenale u Veneciji, Sao Păolu, Kwangju-u, Dokumenta/Kassel i dr.), te na videofestivalima (Berlin, Tokyo, Montreal, Locarno, i dr.). Bio je stipendist (Canada Council/(Kanada 1978., Jaica/Japan 1984., Artslink/USA 1994.) i sveučilišni gost predavač u Hrvatskoj (Akademija dramske umjetnosti 1987.-1991.) i inozemstvu (Ontario College of Art, Toronto 1991./2). Osvojio je više međunarodnih nagrada (Tokyo Video festival 1984., Locarno 1984., Alpe/Adria Film Festival Trst 1996.). Dobitnik je Vjesnikove nagrade “Josip Račić” za 1995., Nagrade grada Zagreba 1998. i T-HT-ove nagrade za 2012.
Njegovi radovi nalaze se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, The Museum of Modern Art/New York, Stedelijk Museum/Amsterdam, ZKM/Karlsruhe, New York Public Library, Kontakt/Erste Bank, Beč i dr. Do 2012. predavao je na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci (prof. emeritus), a realizirao je više TV emisija na HRT.
Literatura:
Bryzgel, Amy (12.1.2017.) Performance Art in Eastern Europe. Dostupno na: https://performingtheeast.com/dalibor-martinis/
U surovom kapitalizmu nužne su lijeve ideje jer jedino one otvaraju prostor promjenama. Nacional. (9.1.2021.)
Dostupno na: