Almost Human; Radnički autoportreti žive skulpture

Darko Brajković Đepeto Njapo

Performans, 2020.; Facebook selfieji, od 2019., Pula

 

U performansu Almost Human (2020.) umjetnik se bavi, kako ističe, alijenacijom i nemoći. „Ovaj antijunak je živa skulptura, tableu vivant koji svojim djelovanjem ukazuje na našu nemoć, na ukočenost pozicije u koje nas današnji sustav stavlja… pozicija u kojoj je otpor zakržljao.

Čovjek nije broj! Čovjek je čovjek… i njegovo je pravo da to bude! Njegova je borba otpor protiv sustava koji ga pokušava svesti na samo broj!“ Performans se sastoji od čina odijevanja radničkog plavog odijela i ručno rađene žute maske. Odijeva se u Almost Human-a i sjeda na stolicu. U trenutku kada sjedne, ukipi se i fokusira na potpunu ukočenost… samo diše, jedino može micati očima. Koncentrira se da se stvarno ništa ne pomakne osim očiju i daha (promatrač). Kao što je kritički o procesima transhumanizma zabilježila Lara Bagar u Glasu Istre (28. lipnja 2020., internetsko izdanje) – „U trlišu s maskom na licu nepomično je sjedio u kutu i time ukazao na svu nemoć u koju nas sustav stavlja neprestanom liberalno kapitalističkom represijom, konzumerizmom i izrabljivačkim radom bez prosperiteta čime smo pretvoreni u promatrače te nepomično stojimo na mjestu. Performans ujedno i ukazuje na tehnokratsku transformaciju čovjeka u robota koji mora samo proizvoditi i konzumirati, šutke, bez glasa, geste, pokreta.“

Darko Brajković Đepeto Njapo u nizu svojih Facebook selfieja (Tvornički autoportret series – koje fotografski bilježi od 2019. godine), sâm ili s prijateljima-radnicama, donosi radničku svakodnevnicu gdje radničko odijelo postaje svojevrstan izraz otpora protiv jednoobraznosti strategije preživljavanja.

Suzana Marjanić

 

Darko Brajković Đepeto Njapo (Pula, 23. veljače 1986.) prve kontakte s likovnim oblikovanjem ostvaruje u kamenoklesarskoj radnji djeda Petra Jurića u Pazinu. Pohađao je klesarsku radionicu Siparis u atelieru Janeza i Aleša Pirnata u Katoru, Umag. Sudjelovao je u radu umaške galerije Um-art (voditelj Alessandro Bumbak). Godine 2002. učesnik je multimedijalnog projekta Suvremenost 2002. (produkcija mladih Istre). Kreativno se druži s multimedijalnim umjetnikom Andrejem Zbašnikom i Davidom Belasom te udrugom CGI (Civilna građanska inicijativa). Izlagao na mnogobrojnim selektiranim kolektivnim, samostalnim izložbama i multimedijalnim projektima. Nagrađen je Prvom nagradom na 16. međunarodnoj izložbi minijatura u Zaprešiću 2013. godine. Živi i radi između Grožnjana i Umaga u Istri.

 

Literatura:

Bagar, Lara. 2020. “Ljeto koronarno” 2020. je počelo: Fort Bourguignon za neke nove generacije“. Glas Istre (28. lipnja 2020., internetsko izdanje)

Marjanić, Suzana. 2021. „Disimulacije maske blizanačkih pandemijskih godina 2020.–2021.: izvedba, zaštita i subverzija“. In medias res: časopis filozofije medija Vol. 10, No. 19, str. 3111–3128. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/262473