Domoljublje ili Obred ljubavi i smrti (1966) | Pjesnikova krv (1930)
Četvrtak, 28. 4. – Kino Kinoteka
19:00
Domoljublje ili Obred ljubavi i smrti / Patriotism or the Rite of Love and Death (Yūkoku) (1966)
Yukio Mishima
Japan
Kratkometražni igrani / 30’
Japanski književnik Yukio Mishima, pravog imena Kimitake Hiraoka, u svom je jedinom i skoro pa izgubljenom filmskom djelu ekranizirao vlastitu pripovijetku koja se u hrvatskoj inačici pojavila s naslovom Domoljublje. Engleska pak varijacija ne poznaje taj pojam i prevodi Yūkoku kao Patriotizam, što bi na koncu mogla biti dva sasvim drugačija pojma. U jednome se voli dom, u drugome vlastita zemlja, a u zaboravljenom rodoljublju vlastiti rod. Queer se ovdje gotovo pa nameće u odnosu onog koji voli i subjekta te ljubavi, redatelja, pisca, politike i države, gdje Mishima, kako je već i poznato, odlazi u desni militarizam, osniva paravojnu organizaciju Tatenokai i život završava ritualnim samoubojstvom iliti harakirijem. Njegove Ispovijesti maske možda su ipak bliže kinematografskom tretmanu ljubavi pojedinca prema prošlosti, pa u priči o paru koji vlastitu ljubav žrtvuje smrti, odnosno ljubavi prema domovini, Mishimin biseksualni, odnosno homoseksualni poriv biva zadovoljen (homo)erotiziranjem vlastitog ratničkog tijela, bliskog grčkom idealu, a tako dalekog svjetonazorskom idealu queer zajednice. Taj rascjep ideala, ljepote i seksualnosti, Mishima u Domoljublju pretvara u Sebeljublje i uz povišen estetski dojam kazališta Noh, stvara jedno od ponovno aktualnih pitanja queera i desnice, ujedno i povijesti i (ne)spojivosti tih krajnosti u mnoštvu politički i umjetnički aktivnih pojedinaca. Što je dakle toliko atraktivno u desničarenju i militariji jednome homoseksualcu i/ili biseksualcu, jedno je od mogućih pitanja nakon gledanja Domoljublja u kojemu je Mishima potanko prikazao i kako će sam završiti. Ubio se izvršivši sepukku 1970.godine nakon neuspjelog izvršenja državnog udara i pokušaja da Japan vrati svome izvornom sjaju. Još neki ljudi danas pokušavaju svoje imperije vratiti vlastitom sjaju, stoga Domoljublje nije samo nauljen torzo vođe u smislu puke slike, nego i onog skrivenog, neizrečenog, neistraženog značenja.
Režija: Yukio Mishima
Scenarij:Yukio Mishima
Glumci: Yukio Mishima, Yoshiko Tsuruoka
Direktor fotografije: Kimio Watanabe
Producent: Yukio Mishima, Hiroaki Fujii
Produkcija: Toho Company, Yukio Mishima Production
Eng.
In his only and almost lost film, the Japanese writer Yukio Mishima tells his own story in which queer almost imposes itself on the lover and subject of that love, director, writer, politics and state, where Mishima, as is already known, goes in right-wing militarism, he founded a paramilitary organization Tatenokai and life ends with ritual suicide or harakiri.
Pjesnikova krv / Le sang d’un poète / The Blood Of A Poet (1930)
Jean Cocteau
Francuska
Dugometražni eksperimentalni / 50’
Započevši rad na ovome filmu još 1929., francuski pisac, pjesnik, dramatičar i redatelj Jean Cocteau, tek je godinu dana kasnio za Carlom Dreyerom čiji je nijemi film Michael (1928.) i službeno prvi pred-queer film. Kako bilo, i Dreyer i Cocteau smatraju se začetnicima prikazivanja homoseksualne žudnje na filmu, koja se u odnosu prema Stonewallu razdjeljuje i na povijesnim kronologijama gay-filma. Nizom nesretnih slučajeva, Pjesnikova krv javno je prikazana tek 1932. godine, tvoreći znamenitu Orfejovu trilogiju i postajući ujedno i jedan od najvažnijih nadrealističkih filmova. Cocteau koji se tih godina konačno oslobodio ovisnosti o opijumu, ovu je kategoriju odbio, kao i sva druga tumačenja, tvrdeći kako je napravio film koji se bavi odnosom pjesnika prema životu i smrti, njegovom inspiracijom ali i samim činom umiranja (za ili od umjetnosti). Raskošna simbolika, montaža, zvuk i tradicionalna opsesija nadrealista reverzibilnim kadrovima, kod pojedinih je kritičara nazivana vizualnom onanijom, no ozbiljnije analize prepoznale su jasnu autorovu pripadnost queeru preko česte upotrebe falusnih simbola, kao i blago sugestivnih ranofeminističkih ideja o opasnosti onoga što danas poznajemo kao toksični (ili hegemonijski) maskulinitet i za žene i za muškarce. Uz gostovanja, kako se tada nazivalo, hermafrodita i sličnih bića izvanvremenske ljepote, za kostime je angažirana Coco Chanel, koja se prikladno uklopila u ono što utjecajni Film At Lincoln Center naziva „rani znak budućeg queer filma“, tada još skrivenog u snovima, avangardi, undergroundu i kinetičkim montažnim sljedovima naoko nepovezanih slika.
Željko Luketić, filmolog
Režija: Jean Cocteau
Scenarij: Jean Cocteau
Uloge: Enrique Rivero, Elizabeth Lee Miller, Pauline Carton, Jean Desbordes, Fernand Dichamps, Barbette, Féral Benga, Jean Cocteau
Direktor fotografije: Georges Périnal
Montaža: Jean Cocteau
Kostimografija: Coco Chanel
Producent: Le Vicomte de Noailles
Eng.
Jean Cocteau made a film that deals with the poet’s relationship to life and death, his inspiration but also the very act of dying (for or from art). The lavish symbolism, montage, sound, and traditional surrealist obsession with reversible shots has been called visual masturbation by some critics, but more serious analyzes have recognized the author’s clear affiliation with queer through the frequent use of phallus symbols and mildly suggestive (or hegemonic) masculinity for both women and men.