Dr. INAT: Proba orkestra (1996) i Ružičasti sni (2000)
Vojarna Karlo Rojc
Pula
INAT-ovu Probu orkestra (1996), koja nosi podnaslovnu odrednicu “uz pomoć Fellinija i ružnih snova”, za čiji je prostor izvedbe odabrano pulsko sklonište, upisuje se u modus performativnoga kazališta. I dok Fellinijev orkestar (1978) održava probu u srednjovjekovnoj kripti, INAT-ova proba orkestra odabire sklonište, gdje je manipulativna moć zaštitarske ideologije izrazito moćna. Tako je Fellinijevu parabolu o inicijaciji totalitarnih režima Dr. INAT organizirao u parabolu o nastanku nacionalnoga totalitarizma, u kojemu prijatelj, u tom instrumentariju sveopćega pakla, postaje “prijatelj po ideologiji”. Ili kao što je predstavu Ružičasti sni, koja je izvedena na PUF-u 2000. godine, Branko Sušac smjestio u prostore bivše vojarne Karlo Rojc. Naime, tragom kazališta na specifičnoj lokaciji (site-specific theatre), koje inspiraciju pronalazi u povijesti prostora, Dr. INAT tim političkim nestvarnim “ružičastim snima” imaginira prognanički/izbjeglički život koji je bio nezahvalno ucijepljen u povijest prostora bivše vojarne, a pritom je svaka pojedina prostorija vojarne, u koju je upisana povijest bivših moći na vlasti, preuzela funkciju mansije u simbolizaciji realnoga Pakla i mogućega Čistilišta, jer sasvim je očito da politika boli nikada nije donijela apsolutno nikakav politički smisao. Ili kao što navodi Branko Sušac:
“Ta vojarna ima svoju povijest izmjene moći: sagradila ju je Austro-Ugarska poslije koje je došla talijanska vojska, pa Jugoslavenska armija, i na kraju u njezine su prostore bile smještene izbjeglice kao tragovi ovoga rata. A mi smo ušli u tu vojarnu nakon odlaska izbjeglica. To je bio period kada su izbjeglice premještali s Jadrana negdje drugdje. Vidi se da su ti ljudi bili ogorčeni. Naletio sam na sobu gdje je dječji krevetac bio otkriven kao da je dijete sad otišlo; tu su bile razbacane dječje igračke, suđe, tu je bilo intimnog rublja… Plus toga – tu je bila gomila otrova za štakore, jer nakon njihova odlaska na njihovim prostorima naselili su se štakori. Tako pored nekog intimnog poimanja svijeta vojarna je nametnula svoju temu i svoj ritam. Tu se smjenjivala vlast, smjenjivale su se vojske, a institucija je uvijek ostajala kao simbol moći na vlasti” (usp. “Kazalište kao baba vračara“, razgovor s Brankom Sušcem, Zarez, 36, 20. srpnja 2000., str. 34).
Suzana Marjanić
Dr. = Dramska radionica; INAT = Istarski narodni amaterski teatar, odnosno – kasnije modificirano kao Istarski alternativni teatar; i nadalje, odnosno prije svega – spomenuti akronim – koji sadrži i Istru i amaterizam i teatar – potencira inat, prkos, jer, kako često pojašnjava Branko Sušac, istovremeno – i kratica i riječ INAT u sebi sadrži njihov “statut” i povijest est/etike neverbalne dramaturgije figura, a prema smjernicama Artaudova kazališta okrutnosti. Kazalište Dr. INAT je inicirano 1983. godine na Smotri kazališnih amatera Hrvatske, a registrirano u kazališnoj sezoni 1984./1985., čime započinje svoj dugogodišnji verbalni okršaj s fascinacijom neizrecivim, a sve pod mentorskom palicom Branka Sušca. Time alternativna kazališna odisejada Kazališta Dr. INAT – “biču Božjem, koji je žario i palio amaterskim kazališnim festivalima bivše Tužnoslavije”, kako ga je metaforički označio Boris Rotar, započinje trima predstavama kazališne sezone 1984./85. – kabaretom o aktualnoj političkoj situaciji pod bajkovito-burlesknim nazivom inverzije spola Snjeguljac i sedam patuljčica, dječjom predstavom Čarli te predstavom Marija Farar.
Izvori:
Lampalov-Malešević, Dubravka. 2009. Kazalište Dr. INAT Pula: 20 godina. Branko Sušac (ur.). Pula: MEDIT.
Marjanić, Suzana. 2016. „Kazalište Dr. INAT – pulsko kazalište okrutnosti na inozemnim festivalima ili o tome kako Zagreb može biti udaljeniji od Caracasa.“ U: Krležini dani u Osijeku 2015., Hrvatska drama i kazalište u inozemstvu. Prvi dio. Branko Hećimović (ur.). Zagreb, Osijek: Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, 2016. str. 206–217.
Branko Sušac, Branko. 2015. „Stvaranje sretnijeg svijeta“. (Razgovarale Petra Novak i Dea Vidović). Kulturpunkt” (http://www.kulturpunkt.hr/content/stvaranje-sretnijeg-svijeta)
Sušac, Branko. 2013. „Lijek teatra ili povratak Artaudu“. (Razgovarala Suzana Marjanić), Zarez, 357, 25. travnja 2013. (http://www.zarez.hr/clanci/lijek-teatra-ili-povratak-artaudu) (pristupljeno 1. prosinca 2015.)
Marković, Jelena. 2018. „Narrating Fear Through Movement: The Possibilities of Studying Personal and Community Fears on the Example of Theater Amateurism“. Traditiones. Inštitut za slovensko narodopisje, Ljubljana, 47, 2: 85–104.
Foto: Dr. INAT: Proba orkestra (1996)
