Ivana Popović: Žrtve mode, 2008., 2009.
Zagreb
Bundek, HDLU, 2022.
U svojim je kritičkim antimodnim performansima Ivana Popović (1968–2016) progovorila o pitanju konkurencije, o tome kako, nažalost, i u svakom drugom životnom segmentu vlada darwinovska konkurencija, za razliku od one Kropotkinove želje o uzajamnoj pomoći, što je demonstrirala u modnom performansu Kako su zečice pojele prijateljicu (2002.), gdje su petnaest modela – plesačica odabrale između sebe jednu, ubile je i pojele – kako je Ivana navela na programskom letku – „zato što je možda bila ljepša ili ružnija od drugih, uspješnija ili manje uspješna od drugih, pametnija ili manje pametna od drugih”. Time je performansom otvoreno progovorila o konkurenciji na modnoj sceni, konkurenciji u privatnom i poslovnom životu, konkurenciji među prijateljicama… Njezinim riječima: „Deset godina išla sam na klasični balet i žderale smo se međusobno tko će biti bolji, tko će biti u prvom redu; navedeno žderanje nastavilo se na ALU-u… Nažalost, generacijsko tetošenje nisam, naravno, osjetila ni u svijetu mode.” Upućujem i na Ivanin performans, kazališno-scenski-modni projekt Ja sam žrtva mode (Bundek, HDLU, 2002.), s odrednicom „egoistično-humanističko-antiseksualan modni spektakl i dokumentarna drama o žrtvama mode”, za koji je Nenad Korkut napisao da Ivana radi na živim skulpturama, odnosno Ivana je kiparica koja je medij svojega rada našla u ljudskom tijelu i umjesto da ga trodimenzionalno ovjekovječuje u svojim skulpturama, čini od njega žive skulpture. Tridesetak izvođačica kao žrtve mode umiru; prvo su umrle na Bundeku, a zatim dva dana kasnije i u Domu HDLU-a. „Kad su gledatelji došli, one su već ležale, a preživjeli im je zec objašnjavao od čega je svaka žrtva mode umrla… kad je kojoj istekla kreditna kartica.” Osmišljavala je i male diverzije ulicama grada gdje bi se njezine „žrtve” bacale ispred modnih butika, izvikujući „Ja sam žrtva mode”, a i sâma umjetnica autoironično izjavljuje da je žrtva mode. Žive slike žrtava mode sve su više nalikovale na mrtvu živost gdje je umjetnica modelima dodavala i stilizirane rane na zapešćima, vratu, grudima; zaleđene slike sve su više prelazile oksimoronsku živu mrtvost, kao što npr. pokazuje koncept žrtava mode iz 2008. i 2009. godine koje je fotografirao Ivan Filipović.
Suzana Marjanić
Biografija
Ivana Popović (1968–2016), kako navodi Nataša Ivančević u monografiji koja je oblikovana povodom umjetničine retrospektivne izložbe Ljubav i otpor Ivane Popović (MSU, Zagreb, 2019), jedna je od najintrigantnijih hrvatskih suvremenih umjetnica. Po obrazovanju akademska kiparica, voljela je za sebe govori da djeluje kao modna ljevičarka koja kipari tkaninu. Kreativna je bila u kazalištu, kostimografiji, umjetnosti performansa , kiparstvu, modnom dizajnu slikarstvu, crtežu, kolažima i primijenjenoj umjetnosti o čemu svjedoči posthumna monografija i retrospektivna izložba Ljubav i otpor Ivane Popović (Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti, 2009) u uredništvu Nataše Ivančević.
Izvori:
Gluić, Jasna. 2002. „Transvestiti su božja bića”, Nedjeljna Dalmacija, 28. 6. 2002., str. 35–36.
Ivančević, Nataša. ur. 2019. Ljubav i otpor Ivane Popović. Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti.
Maričić, I. 2002. „Modni performance Ivane Popović o ‚žrtvama mode’”, Vjesnik, 13. 6. 2002., str. 21.
