Rapture
Krešo Kovačiček i whippet Ćef
Performans, Festival nove umjetnosti (FONA), Rijeka, 2006.
Performans Rapture, kako navodi Krešo Kovačiček, zapravo i nije bio posebno koncipiran, više je poslužio ideji “baš sam htio da poslušate ovu stvar”. Pritom, izuzetno je potresno bilo slušati Antony & the Johnsons na živu sliku Kreše Kovačičeka i njegova prijatelja whippeta Ćefa gdje umjetnik koristi sjećanje na Stjepana Lahovskog koji je prvi gej autor prihvaćen u našoj povijesti umjetnosti – riječ je o njegovu stolcu na kojemu Krešo Kovačiček sjedi u/na navedenoj živoj slici. I nadalje umjetnikovim opisom tog ispovjednoga performansa – žive skulpture ispred grafitnoga natpisa GAY:
„Natpis GAY na zidu nađen je na ovoj lokaciji. Čim sam ga ugledao, shvatio sam da je to moje mjesto; jednostavno sam se prikopčao na njega jer nitko drugi nije htio tu lokaciju. Inače, znao sam da će selekcija performansa ići u sasvim drukčijem smjeru − prema korištenju tijela u smislu čak dekorativnih efekata − krvi i takvih stvari. Za mene je to dosta prošla stvar; naime, mislim da to od bečkih akcionista i ne govori previše. Ipak, pojedini autori ne mogu se riješiti tog simboličkog kapitala, jer čim koristite krv i ono što pripada unutrašnjosti tijela, jasno je da neće izostati reakcija publike. Naša civilizacija previše pati od mučenja i samomučenja, ali osobno je za mene to previše; inače, i sâm sam to prije radio. Svidjeli su mi se svi performansi, ali ponavljam, mislim da je to inzistiranje na krvi, samoranjavanju i samomučenju ipak prošla stvar. Isto tako nikad ne bih rezao životinjsko meso ili jeo nešto što je životinjskog podrijetla tijekom performansa. Ja sam eritrofob. Moj se pas whippet Ćef za trajanja izvedbe relaksirao u mom krilu. Ja sam pokušavao dokučiti razliku u kvaliteti i okusu Vranca iz tetrapaka na jednoj i Vranca iz staklene boce na drugoj strani. Mislim da je u tom dijelu publika sasvim razumjela moje intencije. U nekim dijelovima gladio sam svog usnulog psa i otvoreno gledao u publiku. Glazba nije bila reproducirana s portabla, iako je to tako izgledalo. Sinkronizacija je konačno djelovala. Nitko nije primijetio. Simulacija. To je sve.“ (Kovačiček 2006)
Kada sam upoznala Krešu Kovačičeka početkom 2000-ih, kada je djelovao kao voditelj programa Galerije O.K. Multimedijalnog centra u Rijeci, zamijetila sam nevjerojatnu sličnost između njegove vitke, eterične figure i njegova psa whippeta Ćefa kojemu je posmrtno i posvetio performans Smrt (Vdekija). Rekla bih da u tom transvrsnom prijateljstvu između Kreše i Ćefa postoji međudjeljiva sudbina kao što svjedoči i potresan performans Rapture.
Suzana Marjanić
KREŠO KOVAČIČEK (Rijeka, 1. siječnja 1964) diplomirao je na Odsjeku likovnog odgoja i likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Rijeci u klasi prof. Josipa Butkovića. Grafički je dizajner, likovni pedagog, performer, suradnik Kalkografskog ateljea mr. art J. Butkovića. Od 1989. do 2002. boravio je i umjetnički djelovao u Berlinu i Amsterdamu. Vodio je program Galerije O.K. Multimedijalnog centra u Rijeci (2003−2008). Postavio je više od stotinu izložbi, samostalno ili kao asistent postava te promovirao rad drugih autora. Surađivao je s Israel Galerie Link, Ustun Art Management, De la Tour Galerie, Oude Asiatische Kunst, Reibach i Illuseum u Amsterdamu. Gej aktivist, a bio je angažiran također i u radu s prognanicima i ilegalcima. Nije član strukovnih udruga. Na riječkoj akcionističkoj i performerskoj sceni multimedijalni umjetnik Krešo Kovačiček pored izvedbene androgine figure (izrazito visok, vitak, obrijane glave), kojom je često poput žive skulpture defilirao kao model u anti/modnim performansima Tajči Čekade, bio je specifičan i po izvedbenim točkama susreta Istoka i Zapada, te je u svojim iznimnim promišljanjima o povijesti i teoriji umjetnosti isticao strukturnu povezanost umjetnosti performansa i zen ceremonije čaja. Nakon višegodišnjega odsustva vodi Mini galeriju kluba Jadran na adresi Krešimirova 26 (Rijeka). Za više informacija usp. katalog Riječke devedesete, Rijeka, MMC, 2006.
Literatura:
Kovačiček, Krešo. 2006. „Ceremonija čaja kao izvorište performansa“. (Razgovarala Suzana Marjanić). Zarez, Dostupno na: http://www.zarez.hr/clanci/razgovor-s-kresom-kovacicekom
Kovačiček, Krešo. 2022. „Posve osobno iskustvo: Riječki umjetnik je godinu dana živio u Harteri i bio sretan, a onda je natjeran na uzmak“. (Razgovarao Edi Prodan). Novi list, 23. siječnja 2022. Dostupno na: https://www.novilist.hr/rijeka-regija/posve-osobno-iskustvo-rijecki-umjetnik-je-godinu-dana-zivio-u-harteri-horor-labirinti-prepuni-nasilja/
Riječke devedesete. 2006. (tekst: Branko Cerovac … et al.). Rijeka: MMC.
Marjanić, Suzana. 2020. „Tri izvedbena androgina: V. D. Trokut, Xena L. Županić i Krešo Kovačiček“. Treća: časopis Centra za ženske studije, 22, 1: 72−88.
Riječke devedesete. 2006. (tekst: Branko Cerovac … et al.). Rijeka: MMC.
Marjanić, Suzana. 2020. „Tri izvedbena androgina: V. D. Trokut, Xena L. Županić i Krešo Kovačiček“. Treća: časopis Centra za ženske studije, 22, 1: 72−88.
