Maja Rivić – Tjeloglasja
Radionica: Tijeloglasja
Voditeljica: Maja Rivić
Format: glasovno, plesna/ fizička radionica
Mjesto realizacije: ZPC, siva (prva dva tremina) i bijela dvorana (posljednji termin)
Termini / trajanje: 3., 4. i 5.11. od 12-15h / trodnevna
Maja Rivić diplomirala je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, na londonskom Sveučilištu Middlesex završila je studij za jazz i suvremeno pjevanje i aranžiranje, a trenutno je apsolventica diplomskog studija Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je u performansu slovenskih umjetnika Loupoa Abramovicija i Tomaža Groma “Obetavno: Last Dance”, koautorica je vokalno-tjelesnog performansa “Valna blizina” s plesačicom Silvijom Dogan i audio-vizualno-vokalno-tjelesnog performansa “Pažnja!” s video umjetnicom i montažerkom Ivom Gavrilović. Sudjelovala je u grupnoj izložbi “Anything heard makes demands” u galeriji Nova (WHW).
Vokalistica je u jazz orkestru Mimika, free impro kvartetu MILK, kolektivu Živa Voda, Maja Rivić Septet-u, sastavu Maja’s Jazz Enthusiasm te surađuje s Jazz Orkestrom HRT-a i Darkom Rundekom. Osim pjevanjem i studijskim snimanjem, bavi se kompozicijom, aranžiranjem i glazbenom edukacijom u vidu glazbenih radionica i privatnih lekcija pjevanja. Zanima se i bavi istraživanjem vokalne improvizacije, intimnog i javnog glasa – auditivnog, tjelesnog, emotivnog, psihološkog, društvenog glasa.
“Zvuk postavlja čovjeka usred stvarnosti i istovremenosti.” (Walter J. Ong)
“‘Glas nije samo emisija tijela; to je i imaginarna produkcija sekundarnog tijela, dvostrukog tijela: glas-tijelo” (Steven Connor)
“Sluh se tradicionalno doživljava kao medij iskustva, intuicije, intenziteta i neposrednosti… zvuk uvijek uključuje osjećaj da se nešto događa ovdje i sada; ali sam intenzitet toga što se ovdje i sada događa proizlazi iz činjenice da je hlapljivo i uvijek prolazi.” (Steven Connor)
“Zvuk koji čujemo djeluje tako da distribuira objekt animirajući ga, seleći ga između ovdje i tamo. Zvuk je definiran kao zvuk jer daje animaciju ili ekspresiju dvosmislenom događaju susreta stvari,” te ga čine “nabori kože koji titraju za glas, tijelo koje je u kontaktu s materijalnim svijetom oko sebe, sile brojnih elemenata koje susreću, razmještaju i zamjenjuju određene skupove, kako bi cirkulirao, otputovao, funkcionirao kao meta-materijalnost.” (Brandon LaBelle)
“..jedna od karakteristika zvučnog događaja je da ostavlja izvorni objekt iza sebe, napušta svoje podrijetlo, te iako se udaljava od objekta, i dalje nas upućuje na njega.” (Brandon LaBelle)
“Misteriozni zvuk odmah postavlja pitanje o svom uzroku i lokaciji, kao i svaki zvuk. Zvuk je enigma. On je strukturalno misteriozan – čuje ga se, tj. doživi ga se jer je učinio svoj prolaz prema unutra, i u trenutku kada ga čuje, slušatelj je doveden u stanje u kojem mora odgonetnuti njegov uzrok… ako se slušanje zvuka odnosi na vrijeme, onda je vrijeme ono koje zahtijeva njegov prijevod u prostor. Zagonetka zvuka sadrži određenu privremenost, koja rješenje može naći jedino u prostornosti.” (Mladen Dolar)
Na radionici ćemo kroz vježbe, igru i eksperimente pokušati osvijestiti glas tijela, glas duše, u svojoj neverbalnoj slobodi, kojom produžuje naše biće, odnoseći nas kroz prostor vrijeme, svjedočeći o njemu. Nastojati ćemo ozvučiti individualni glas unutar zajednice, upoznati njen specifični glas, njezinu fragilnost i snagu, preispitujući time ideje zajedništva, empatije i slobode unutar zadanog. Upoznati ćemo se s konceptom “tjelogasja” i igrati se s vokalnom i tjelesnom improvizacijom stvarajući nove alate za nova vremena. Procesom istraživanja potencijala i kapaciteta zajednice, kroz neverbalnu i duboko intuitivnu komunikaciju, osmisliti ćemo i ostvariti svoju najoptimalniju kolektivnu stvarnost. Kreirati ćemo živu platformu unutar koje ćemo iskušati udruženu snagu glasanja/zvučanja i slušanja, kao jednih od najsnažnijih medija ljudske interakcije, i time (iznova) otrkiti najplemenitije relacije unutar nas samih i nas zajedno. Cilj radionice je katalizirati razumijevanje, suosjećanje, pamćenje i sjećanje, pomoću kojih možemo maksimalno iscrpiti posve subjektivnu i intimnu percepciju isprepletenosti prostora, vremena, glasa i tijela.
Razmišljajmo o glasu kao dijelu tijela, kao produžetku tijela, kao istovjetnoj kopiji tijela, kao najpreciznijem otisku našeg kolektivnog i individualnog duhovnog i emotivnog stanja, kao garantoru i dokazu sadašnjeg trenutka, u kojem su sublimirani svi dosadašnji, i pretpostavljeni svi budući trenuci. Gledajući na tijelo kao na svojevrsnu prizmu kroz koju se potencijali duha reflektiraju u obliku pokreta i glasa, osmišljavati ćemo mikro-koreografije, u kojima intuitivno i kognitivno spajamo pokret i glas. Glas i pokret time kao da provociraju ideju granice tijela i duha te postaju katalizatori i kultivatori novih prostora slobode bivanja i subivanja.
Preispitajmo transgresivnu i transformativnu prirodu zvuka, s naglaskom na glas kao izvor, i slušanje kao destinaciju; zvuk kao dodir, distributer svoga izvora, novo mjesto susreta; odnos zvuka i njegova izvora, potencijal slušanja i percepcije zvuka, kao nečega što indentificira i prenosi svoj izvor i značenje u novi prirodno-društveni kontekst.
