Queer MoMenti - Riječ selektora

Na prošlogodišnjim Queer MoMentima ušli smo duboko u povijest termina queer i njegovog značenja u kontekstu filma. Dvadeset naslova pokrilo je gotovo stoljeće kinematografije i prije nego li smo imali konkretne riječi za određene pojmove, kao i što smo na prvome od „neokruglih“ stolova ušli u nova tumačenja i važne teorijske aspekte ovog nekoć pejorativnog subjekta. Kako i dolikuje LGBTIQ+ kulturi, aproprijacijom je nestala uvreda i nastao je ponos, što se fino odražavalo i na filmu kao dugo godina vodećem vizualnom mediju. U ovim novim vremenima konvergencije filmske se vrste i rodovi prožimlju sve više i jače; hibridi i pomicanja smjelosti i načina obrade pojedinih tema takvi su da je teško nečemu odrediti što jest, a što nije. Zato je ipak najbolje poslušati kako se identificira i osjeća, treba samo ostaviti nužan prostor slobode da se takva komunikacija i dogodi.

Ovakav je postupak inherentan queer kulturi i čini se da sjajno djeluje i na film: bio on koreografirani mjuzikl ili dokumentarac sastavljen od arhivskih i found footage vrpci, snimak mobitelom u okupiranom gradu u kojemu upravo bjesni pravi pravcati rat ili komad televizijskog programa koji se prometnuo iz reportaže na filmsko platno. Uostalom ni platno nije baš isto kao nekad, kao što ni celuloid nije DCP enkriptiran trostrukom šifrom. Sve je to na koncu movie, rekao je još davno Tomislav Gotovac, inače za života čest posjetitelj prvih projekcija Queer Zagreba na kojima je, ponekad usamljeno i bučno, a ponekad i eksplicitno sočno komunicirao s filmom koji se upravo prikazuje.

Interakcija publike i queer filmova je povijesno neobično važna. Oni nisu samo bili predmet umjetničke analize, nego u mnogim slučajevima dokument vremena ili barem fikcijska prilika da se gledatelj u sadržaju nađe i identificira – i više nego što bi činila standardna publika. Nisu to bili samo kauboji, djevojčice koje zamišljaju da su princeze, sretne obitelji iz heteronormativnog svijeta i štednjaci koji domaćicama izazivaju skoro pa erotski uzdah oduševljenja. Bile su to prilike da baš netko potpuno sam, društvenim ili političkim kontekstom odstranjen iz srednje struje, čak i obiteljski izopćen, vidi kako i dječaci mogu biti princeze ako to požele, te da štednjaci nisu samo žudnja cis-domaćica. Još ozbiljnije, za jednu davno nevidljivu populaciju, momenti u queer filmovima značili su i momente postojanja.

Zato su ovi novi MoMenti na najboljem putu da uskoro postanu i novi format koji će još brže i agilnije, čak i kompetitivnije, bilježiti sve promjene unutar ovog živog i žilavog svijeta svih odmetnika od norme. Već ove godine prostor traženja u selekciji sveden je samo na recentno vrijeme pandemijskih i ratnih godina; godina u kojima mjuzikl o spremnicima plina i transrodnim osobama koje ga razvoze, ili o pravim borcima za slobodu jedne države koja je napadnuta, nije više nikakvo čudo. Da je netko desetljeće prije takvo što spomenuo, čudili bi se, kao što bi se čudili i da najnagrađivaniji film na ovogodišnjim Oscarima uključuje scenu skakanja stražnjica po ogromnim „butt-plugovima“. Nažalost, nema baš doslovnije hrvatske riječi koja bi ovo seksualno pomagalo opisala.

U tom novom sazviježđu, selekcija filmova od samo dvije do tri godine unazad, neizmjeran je primjer raznolikosti i bogatstva produkcija. Naravno, ne financijskih. Jer čak je i sve uspješniji regionalni festival queer filma Merlinka u Beogradu na svojim stranicama napisao svoju najsvježiju agendu: „Koliko para, toliko filmova“. Eto, i na tom mjestu možete tražiti poveznicu između plinskih spremnika u Tajvanu, rata u Ukrajini i galopirajuće inflacije. Jer ekonomska kriza vidljiva je i kod transrodnih seksualnih radnica koje će možda morati baciti svoje šupe i arhive, kod radnika u Bejrutu na dizalicama i kod argentinskih borkinja za „travesti“ kulturu, inače prilično nerazumljivu prosječnom zapadnom gender ili LGBT teoretičaru/teoretičarki. Queer MoMenti mogli su također nabaciti zabilješku kao i Merlinka, ili pratiti struju undergrounda i nenatjecateljski duh LGBT Ljubljane. Prilika naprosto traži značajniju podršku u obliku sredstava, ali i prostora. Upravo je Beograd primjer kako se stvari mogu pomicati, prilikama unatoč.

Nažalost, od nesretne kapitalističke ekonomije ni u filmovima ne možemo pobjeći. Priličan broj likova iz ovogodišnje selekcije suvremenih naslova uključuje seksualne radnice ili radnike, neki od njih, bore se i sa suvremenim svijetom beskonačnih društvenih mreža, lajkova i lažnih profila. Imamo čak i jednu lutku, marionetu koja na taj način traži partnera, u večeri u kojoj nakon nje slijedi i dražesna Bambi. Ali ne ona znana srnica, nego francuska transrodna kabaretska diva, pionirka scene i pokreta. Iz pozicije geografije i umjetnosti, zanimljivost je da već godinama najuspješniji radovi dolaze iz Latinske Amerike: Argentina, Čile i Brazil šiju konkurenciju i skupljaju nagrade na festivalima, barem onima koji nemaju problema s „koliko para“.

Program u tri zagrebačke kino dvorane (KIC, Kinoteka i Urania) krije u mikro-slotovima naglaske koje će sama publika otkriti, a možda se s njima i identificirati. Srednjestrujaški lezbijski crowd-pleaser zasigurno će oduševiti i publiku koja voli osamdesete, čest period vremenske identifikacije u kojemu smo imali AIDS, čuveni Clause 28 i Maggie, te nezaobilaznu Bonnie Tyler koja se pojavljuje kao queer soundtrack u barem dva filma, čak i u egzotičnoj kineskoj verziji koja pokviruje svačije uši. Dva naslova izvukli smo i iz Hrvatske: mladi autori propitkuju paganske identitete riječkih zvončara, dok druga autorica iz svoje „Noćne vožnje“ upravo ovih dana upisuje i nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara.

Program dokumentaraca, igranih filmova, kratkih i dugih, pa i animiranih često je okupljen oko uvijek gorućeg pitanja transrodnih osoba, coming-outa ili izlaska iz ormara (svakako ne propustite naslov u kojem je taj ormar i scenografski odrađen kao pokretni objekt), te posebno, odnosa pojedinaca i okoline u religijski i politički ne odveć tolerantnim okolinama. Feministice će doći na svoje privatnim razotkrivanjem Andree i ženskih „bandi pljuvačica krvi“, a naš tradicionalni naklon povijesti LGBTQ+ pornografije uz modernu „Pornomelankoliju“ s početka tjedna, završit ćemo impresivnim djelom legende koju je Playboy magazin nazvao „Kraljem golaća“. Muških, dakako. Imamo još poveznica. Prošlu godinu završili smo filmom koji je premijeru imao u slobodnom Kijevu, ove godine, gerilski dokument iz Ukrajine zauzet će prvo i nastupno mjesto na bojišnicama tijela, doslovno i preneseno.

Dvadeset naslova, deset kratkometražnih i deset dugometražnih, najrazličitijih je pristupa: od realizma do apstrakcije, od ozbiljnosti do razigranog campa i sve je tema, odnosno, nema ne-tema. Njihovi naslovi i imena kreativaca koji ih prate traže vašu pažnju, najprije u odabiru i čitanju zasebnih tekstova (klik! klik!), a potom i u osobnoj odluci što vidjeti i kada. Valja spomenuti da je ovo jedinstvena prilika da vidite većinu tih filmova – neće ih biti u kinima, barem onim komercijalnim. Ali zato jesu na Queer MoMentima, svojevrsnom mediju skrivene struje koja želi biti što vidljivija i proširiti prostor queera kao aspekta kulturne produkcije. I da apostrofiramo početak ovog poziva: queer film kao dio tog šireg queera, kako i u tisku navode Ronald Gregg i Amy Villarejo u The Oxford Handbook of Queer Cinema, „nije se čudesno pojavio u jednom trenutku, već je stigao u strujama kroz stoljetnu povijest filma kao medija. Queer kinematografija stalno se mijenja u nove konfiguracije“.

Ili kraće, samo mijena u queeru stalna jest. Dio te mijene potražite na Queer MoMentima.

Željko Luketić