Mirna Brođanac od svog rođenja 1992. godine vodi stalnu borbu za svoj tjelesni i psihološki integritet. Koliko god ta borba u odnosu na cerebralnu paralizu bila zahtjevna, Mirni Brođanac ostaje energije i fokusa za vrlo kreativna i intenzivna učenja i stvaranja. Ova mag. hrvatskog jezika i književnosti i knjižničarstva je upisala doktorski studij uz koji aktivno piše samostalno i u suradnji sa drugima. Prostor svoje tjelesne slobode mora osvajati iznova do u najsitnije detalje, ali na području pisanja Mirna živi sve ono što joj je u izvornom obliku nedostupno. Utoliko je to pisanje više od stvaralaštva, ono je život sam. Mirna Brođanac u poeziji ostavlja svoje primarno opredjeljenje za prozu ali u formatu koji čuva ljepotu konciznosti uz bogatstvo manjih slika i pratećih senzacija. Njezina je čulnost i budnost poetski udvostručena potrebom da joj apsolutno ništa ne promakne. Mirnin je doprinos ciklusu “Osam kod Betine i Anete” svakako jedan od najposebnijih, jer u sebi nosi posve nesvakidašnju kombinaciju prihvaćanja intenzivnije ranjivosti s jedne i temeljne volje za svakim danom ponaosob, kakav god taj dan bio, s druge strane. Sve one koje su imale priliku provesti sa Mirnom osam subota smatrale su i smatrat će to privilegijom ljubavi prema pisanju.

MIR U SVIJETU

Islandski vulkan čije ime ne znam izgovoriti
spriječio je let trideset i šest putnika
iz Pule što je odraz paralize
zračnog prometa u čitavoj Europi.

Stanje paralize moglo bi potrajati
i godinu dana prognozirao je
geofizičar Magnus kojemu bi
sasvim sigurno bolje pristajalo ime Lavus.

Ta je vijest s ekrana zaskočila mene,
paraliziranu od rođenja
pa je sve skupa izgledalo
kao crnohumorni vic
kakve mi zna pričati Vid,
prijatelj, Puležanin, također paralitičar
koji sanja da će prvu djevojku
s kojom u životu uspije voditi ljubav
odvesti na Island.

OD SVIH ZABORAVLJENI

U vrijeme prikazivanja „Stabla za klompe“
moja je majka,
zajedno sa svojim sestrama,
bila malena radna snaga u
domu svoga šlogiranog oca,
ispomoć umornoj majci,
dodatna usta za hraniti,
baš kao Anette i Betina.

Nedjeljama
tik pred podne
penjale su se te kćeri seoskog zvonara
na stari zvonik,
iz sve svoje sitne snage
potezale teško zvono
zamišljale da njegova zvonjava
škaklja Krista po uhu i tjera ga
da im podari čudo,
da im pod bor stavi čokolade
i voće koje vide samo na televiziji
ili da uspiju prevariti vlasnika polja
i proći pod starije djevojčice
kako bi si u nadnici
zaradile za nove cipele.

Dok gledam kako u „Stablu za klompe“
Betinine oči prislonjene na staklo pekarnice
gladno gledaju u perece,
i kako obitelj Battista
biva protjerana s imanja
jer je otac novim klompama
izrađenim od zemljoposjednikovog stabla
htio zaštiti sina od ozeblina
ja mislim na svoju majku
koja se i dan danas s četrdeset devet
teško odlučuje na kupnju cipela
i jede čak i unutrašnju stranu kore od banane.

Ja sam samo gledala.
Seljaci su samo preživljavali
oskudicu predaka.
Olmi je samo snimao.

DADAIZAM U PRAKSI

Vrijeme:
rata u Ukrajini,
Sarinog plača
i teške boli zbog nemogućnosti
da je zagrlim,
a sjedile smo jedna do druge na kauču.

Idealno vrijeme za umrijeti.

Vrijeme u kojem
nitko više ne vjeruje
da će se jedini
koji me volio više od svih
oporaviti od posljedica moždanog udara,
i u kojem je jedini kojeg ja volim više od svih
večer prije govorio o želji da ima djecu,
dok je moje ograničeno tijelo
uvučeno u kratku kožnu haljinu,
osvajala trajna tuga.

Idealno vrijeme za umrijeti.

Stojim na semaforu,
gori crveno,
crveno kao krv djevojčica,
crveno kao nezadovoljena strast
crveno kao poziv na bijeg
iz pakla sadašnjosti,
u onaj kojim su me plašili u djetinjstvu.

Nikad lakše prijeći granicu
i postati dio većine što pokušava
strmoglavo otići kvragu,
premda vragove ionako nije moguće izbjeći,
ali oduvijek sam bila pripadnica manjine
pa kao takva pružam otpor samoj sebi
i sistemu što izrasta iz straha od smrti
vičem DA, DA
životu u urušavajućem svijetu
i provodim u praksu pokret
o kojem sam trebala napisati pjesmu.