Queer Zagreb – 20 godina izvan filmske norme
„I like my beer cold and my homosexuals flaming“ izjavio je Homer Simpson u jednoj od ranijih inkarnacija prihvaćanja queer identiteta, ne sluteći još kako će legendarni peteroslovni akronim LGBTQ postati LGBTIQ, zatim će se dodati A i još koji plus. Proces je to otvaranja i inkluzivnosti zajednice lezbijskih, gej, biseksualnih, transrodnih, interseksualnih, queer, aseksualnih, nebinarnih i još različitijih varijacija koje iznimno nerviraju one koji bi sve stavili u svoje zasebne ladice, pa da se jasnom oznakom uvijek zna tko koga i kada i što voli, a što i kada ne voli. Kišobran koji sve to uspješno natkriva jest queer, termin koji je načelan odmak od norme i jezično-društvena bravura preuzimanja davnašnje uvrede u sadašnji ponos, veselje i radost. No, on/ona/oni uvijek ima svojih kritičara i sukladno svojoj teorijskoj poststrukturalističkoj bazi, stalno podriva i preispituje sam sebe. Ta nejasna pozicija zbunjivala je i filmologe, pa će povijesni pokret takvog audiovizualnog stvaralaštva biti samo jedan, i to tek početkom 90-tih godina jasno naslovljen kao New Queer Cinema.
Od tada do danas i on se promijenio i postao povijesna odrednica, samo jedna od brojnih kojih se htjelo spomenuti, označiti i proslaviti kao značajnu, no ispalo je daleko uzbudljivije, za filmski program koji obilježava 20 godina Queer Zagreba, baciti svjetlo na one manje poznate momente kakvi nam u svim pregledima ponekad promiču. Zato je ovaj program 20 filmova za 20 godina jednog važnog aktivističkog, edukativnog i umjetničkog rada, daleko veći pregled koji seže još od pred-queer vremena 1930-tih, a završava doslovno jučer, post-queer reminiscencijom na film koji je prije samo nekoliko vremena premijerno prikazan na festivalu u Kijevu. Taj grad danas se bombardira iz ideja i načina za koje se mislilo da su završili negdje krajem Drugog svjetskog ili barem Hladnog rata. Ljudi su mislili i uvijek misle da se povijest (ne) ponavlja ili ako to misle, nekako zaborave da sve stečene slobode iznova valja braniti, kao što valja braniti i ideju da se završni film ove selekcije opet prikaže u Kijevu. Jer u današnjoj Rusiji neće.
Film kao medij oduvijek je bio moćno sredstvo umjetničkog, ali i aktivističkog izražavanja i formirao je prijateljska lica za sve one duše koje su mislile da su, kao Pale, same na svijetu i kako nemaju nikoga tko je drugačiji poput njih. U svjetlu toga, selekcija koje je ovdje načelno pokriva sva različita slova rastućeg akronima; ona nije finalna, nije enciklopedijska ni znanstvena, niti se važnost nečega može prispodobiti broju određenih naslova. Teme su dodatno razrađene i podijeljene prema danima: od klasika i najsvježijih post-pandemijskih junaka festivala koji se bave raspadajućim svijetom oko nas, preko tajlandskih ladyboysa koji moraju u vojsku u danu koji naglašava naše transrodne junake, sve do dana posvećenog znanim queer umjetnicima poput Wojnarowicza, Mishime ili Pasolinija i na koncu, onom metafilmskom danu kada queer filmovi govore o drugim queer filmovima. U svim selekcijama pazilo sa da budu zastupljeni kratki i dugi, pa i zaboravljeni srednji metar, kao i formati, rodovi i žanrovi poput eksperimentalnog ili namjenskog filma, klasičnog umjetničkog ili eksploatacijskog, dokumentarnog, igranog ili hibridnog. Sve su boje zastupljene, pa čak i one hrvatske, sa dva naslova rijetkih queer filmova jugoslavenskog razdoblja.
Jedan je poseban dan posvećen liku i djelu Harrisa Glenna Milsteada, znanog kao Divine, uz kojega dakako, mora neodvojivo stajati i jedan od najvažnijih redatelja queer zajednice, John Waters. Razlog za taj naglasak je, valja otvoreno priznati, prilično lokalpatriotski: manifestacija koja u naslovu nosi ime Zagreb, pa queer, nepotpuna je bez odavanja počasti izgubljenom zagrebačkom unuku obitelji Vuković i njegovoj majci Frances Milstead (rođenoj Vuković) koja je svoje zagrebačke gene opisala u knjizi „My Son Divine“, a koja je usput, žarko željela doći u Zagreb, grad iz kojeg su emigrirali njezin otac i majka. Sve se to zbivalo još za prve Jugoslavije, umrla je ona, a umro je i njezin za queer povijest neizmjerno važan sin. Ostaje činjenica: Divine je porijeklom Zagrepčanin.
Autor teksta: Željko Luketić, filmolog
