Koncept, koreografija i scenografija: Raimund Hoghe
Umjetnička suradnja: Luca Giacomo Schulte
Izvedba: Ornella Balestra, Raimund Hoghe, Luca Giacomo Schulte
Svjetlo: Raimund Hoghe, Amaury Seval
Fotografija: Rosa Frank
Administracija, produkcija: Mathieu Hillereau, Les Indépendances
Produkcija: Raimund Hoghe – Hoghe & Schulte GbR (Düsseldorf).
Koprodukcija: Theatre im Pumpenhaus Münster.
Uz potporu: Ministarstvo za kulturu i poduzetništvo u Nordrhein-Westfalenu, Kunststiftung NRW,
Kulturamt der Landeshauptstadt u Düsseldorfu, La ménagerie de verre de Paris dans le cadre de Studiolab.
Posebna zahvala agnès b. Pariz (FR).

Prije negoli je postao dramatičarem, a potom i koreografom, Raimund Hoghe je pisao portrete poznatih i nepoznatih ljudi koji su bili objavljivani u njemačkom časopisu Die Zeit. Ta navika ostaje u središtu njegova rada kao koreografa, pod krinkom solo komada posvećenih poznatim osobama – Josephu Schmidtu, Judy Garland, Mariji Callas – ili nekim od njegovih omiljenih izvođača – “Pjesme za Takashia” ili “Musiques et mots pour Emmanuel”. Oblikovani su poput svojevrsnog “glazbenog žrtvenog dara”, gdje izvođači svoju umjetnost izražavaju kroz prisutnost koja je duboko svjesna učinaka glazbe i vremena, imaginarne rezonancije glasa i melodije. Ornella Balestra – poznata po svom radu s Mauriceom Béjartom – jedna je od onih plesačica koje najbolje utjelovljuju tu mješavinu intenziteta i sanjarenja karakterističnu koreografskom potpisu Raimunda Hoghea (vidljivom i u njegovim radovima “Labuđe jezero, 4 čina”, “Boléro varijacije”, “Kvartet” ili “La Valse”). U “Canzone per Ornella”, koreograf okuplja za svoju plesačku glazbu i tekstove Pier Paola Pasolinija – i one koji su već istraženi i one koje tek treba iskusiti, igrajući se s Ornellinom sposobnošću postizanja savršene ravnoteže između virtuoznosti i zabave, između zagonetne prisutnosti i filmične figure.

Raimund Hoghe rođen je u Wuppertalu. Od 1980. do 1990. radio je kao dramaturg za Tanztheater Wuppertal Pine Bausch. Od 1989. godine radi i na vlastitim izvedbenim djelima za razne plesače i glumce. 1992. započinje suradnju s umjetnikom Lucom Giacomom Schulteom, koji ostaje njegovim umjetničkim suradnikom do danas. Godine 1994. za sebe potpisuje svoj prvi solo, “Meinwärts”, koji je zajedno s naknadnim “Chambre séparée” (1997) i “Another Dream” (2000) sastavio trilogiju o 20. stoljeću.

Hoghe je radio za televiziju na projektima kao što su “Lebensträume” (1994.) i “Der Buckel”, njegov autoportret za WDR (West German Radio and Television) 1997. Njegove knjige prevedene su na nekoliko jezika i predstavio je svoje nastupe diljem Europe, kao i u Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Australiji. Živi u Düsseldorfu i dobitnik je nekoliko nagrada, uključujući “Deutscher Produzentenpreis für Choreografie” 2001., francuski Prix de la Critique 2006. za “Labuđe jezero, 4 čina” (u kategoriji “Najbolji strani komad”). Kritičari iz magazina balet-tanz dodijelili su mu nagradu “Plesač godine” 2008. godine. Knjige o njegovim radovima djelima objavljene su u Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i SAD-u.