Roberta Milevoj – Robe3rta
Koreografija i izvedba: Roberta Milevoj
Glazba: Miro Manojlović
Svjetlo: Saša Fistrić
Kostim: Desanka Janković
Suradnik pri projektu: Matija Ferlin
Fotografija: Andi Bančić
Produkcija: umjetnička organizacija NIKAD KRAJA
Suradnja: Mediteranski plesni centar u Svetvinčentu
Financijska podrška: Ministarstvo kulture RH
Roberta Milevoj rođena je u Puli 1979.g. Od 1998.g. profesionalno djeluje na hrvatskoj plesnoj sceni kao izvođačica, koreografkinja i pedagoginja suvremenog plesa. Plesno iskustvo stječe na brojnim radionicama i rezidencijalnim programima u zemlji i inozemstvu te u radu s priznatim plesnim umjetnicima ( Matija Ferlin, Irma Omerzo, Aleksandra Janeva Imfeld, Mala Kline, Keren Levi, Tomislav Feller, Rosalind Crisp i drugi ) i umjetničkim kolektivima ( Montažstroj, Zagrebački plesni ansambl, Studio za suvremeni ples, Plesni centar TALA, Liberdance, Sodaberg, MARMOT, dance_lab collective, i drugi ). Tijekom godina razvija svoj autorski i izvođački rukopis te potpisuje veći broj umjetničkih suradnji i samostalnih predstava. 2017.g. zajedno s Anom Mrak osniva umjetničku organizaciju NIKAD KRAJA. Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta 2010. godine za najbolju žensku ulogu u predstavi NASTUP. Osvojila je i Produkcijsku nagradu 28. Tjedna suvremenog plesa 2011. godine za predstavu Roberta, Roberta, a 2018. godine nominirana je za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najboljeg koreografskog ostvarenja u predstavi Familija. Živi i radi u Zagrebu gdje trenutno pohađa preddiplomski studij plesne umjetnosti, nastavnički smjer na Akademiji dramske umjetnosti.
ROB3RTA treći je u nizu solo radova plesačice i koreografkinje Roberte Milevoj koji se nastavlja na predstave Roberta, Roberta (2010) i Opet Roberta (2013). U dosadašnjem stvaralaštvu, autorica se bavila propitivanjem odnosa između izvedbe i koreografije kao mjesta susreta prirodnog emotivnog iskustva s umjetnim prostorom izvedbe. Autoricu u okviru ovog projekta primarno interesira analiza kapaciteta vlastitog izvođačkog tijela, kapaciteta koji su nužno uvjetovani unutarnjim sadržajima, a pri čemu se kao centralno pitanje nameće sljedeće – na koji način osobni emotivni doživljaji, sjećanja i unutarnji monolozi mogu postati uporištem za solo izvedbu te kako obilježja vlastite (ženske) prirode i modusi njene manifestacije u plesnoj izvedbi, mogu uvjetovati drugačije poetske pristupe plesnom materijalu i koreografiji. Tijelo se ovdje promatra kao mehanizam koji nosi sa sobom ispovijest, ali i povijest izvedbenosti specifičnog autorskog tijela.
