SuKultura

Istraživanje skrivenih urbanih narativa susjedstva u Remetinečkom gaju

Mjesta su tek djelomične i uvraćene povijesti o prošlostima kojima su drugi oteli čitljivost, nagomilana vremena koja se mogu rasklopiti, jedino nalik pričuvnim pričama ostajući u stanju rebusa, konačno i simbolizacija ugrađenih u bol ili zadovoljstvo tijela.

Michel de Certeau (Invencija svakodnevice, Naklada MD, 2003.)

Michel de Certeau i Luce Giard u The Practice of Everyday Life kažu kako susjedstva oblikuju i nevidljive povijesti hodanja, odijevanja, stanovanja, kuhanja. Nevidljive povijesti otkrivaju različita sjećanja koja više nemaju svoj prostor: obiteljske tradicije i bezvremene događaje, sjećanja iz djetinjstva. Tako „rade“ i urbani narativi. Oni vidljivi grad dopunjuju „nevidljivim gradovima“ o kojima je pisao Italo Calvino. Koristeći rječnik predmeta i dobro poznatih riječi  narativi stvaraju druge dimenzije, koje mogu biti  fantastične, nemarne, zastrašujuće i točne. Oni grad čine „uvjerljivim“, otvaraju „putovanja“. Oni su ključevi grada i vode nas prema „mitskome“.

U projektu se bavimo poviješću i sadašnjošću prvog planski građenog naselja u Novom Zagrebu, Remetinečkog gaja. Nastalo nakon Drugog svjetskog rata na „rubu grada“  osobito je zanimljivo zbog kvalitetnog obuhvatnog urbanističkog rješenja koje zadržava optimalnu udaljenost između pojedinačnih zgrada, uz planirane zelene površine te popratne sadržaje za „zadovoljavanje“ potreba svojih stanovnika (općina, Dom zdravlja, Policijska stanica, vrtić, Centar za kulturu, trgovine).

Osobito nas zanima centralni trg, Trg Narodne zaštite na kojem je 1955. sagrađena zgrada općine Remetinec. Bila je to prva zgrada u naselju i jedna od prvih javnih zgrada u Novom Zagrebu.

U zgradi je, u zapadnom dijelu prizemlja, bio restoran Galeb s terasom, a koristili su ga zaposlenici Narodnog odbora i stanovnici naselja. Restoran je imao prvi televizor u naselju, oko njega su se okupljali građani. U restoranu je bio i plesni podij i vanjska terasa.

Ispred zgrade nalazila se fontana, vidljiva na fotografiji iz 1960-ih. Kazivači se sjećaju iz kako je prva fontana bila „boje modre galice, s blago zakošenim rubovima i tri mala vodoskoka“. Kasnije je ta fontana izvađena i napravljena nova, s okomitim rubovima, pozicionirana bliže zgradi Vijećnice koju je projektirao  Vladimir Turina (1957. i 1958.), u suradnji s Borisom Magašem.  U zgradi Vijećnice bila je prva kino dvorana u Novom Zagrebu. Imala je 500 mjesta, a otvorena  je 1963. godine. U zgradi je djelovalo Narodno sveučilište Remetinec, a od 1977. u zgradi je Centar za kulturu Novi Zagreb.

Danas je u zgradi općine smještena VI. Policijska postaja kojoj gravitiraju stanovnici čitavog Novog Zagreba. Popločana ploha trga je asfaltirana i pretvorena u parkiralište i odlagalište zaplijenjenih vozila. Sva je urbana oprema uklonjena čime je trg izgubio oblikovnu i funkcionalnu ulogu okupljališta stanovnika i posjetitelja Remetinečkog gaja i time je izvorno urbanističko rješenje trga i cijelog naselja, kojega je autor arhitekt Branko Berc, uvelike devastirano.

Umjetničkim projektom Nevidljivi grad i mitski narativi/Akcija za trg prisjetit ćemo se nastanka naselja te najstarijega trga preko Save, u kontekstu kojega želimo reflektirati izgubljene urbanističke i socijalne vrijednosti, istražiti iskustva svakodnevnog življenja njihovih stanovnika danas te pokrenuti raspravu o adekvatnijem korištenju trga i zgrade policijske postaje sa svrhom  unaprijeđenja kvalitete života u naselju Remetinečki gaj.

Na izložbi će biti prikazani kontekstualno postavljeni participativni rad sastavljen od likovnih radova i pisanih bilješki poetskih narativa stanovnica/ka Remetinca, te dva zajednički izvedena rada nastala na likovnim radionicama održanima u srpnju 2020. Priče o gospođi Futi Bari, odjevenoj od glave do pete u crveno, prašnjavom projektoru nekadašnjeg jedinog kina u Novom Zagrebu, nesretnoj nestaloj fontani, šarenom plesnom ansamblu, mitskom restoranu Galeb, o pregaženim trešnjama i vrtovima, zatvorskim ptičicama…i jedan plakat predstave „Rez na nebu“ Željka Zorice iz 1984. uz fragmente sjećanja sugovornika, arhivske fotografije i dokumentarne snimke „nevidljivi grad“ čine vidljivima i nekim novim, zainteresiranim stanovnicima. U sklopu projekta održat će se vođena šetnja uz glazbenu pratnju.

Suradnici na projektu:

Autorica i producentica: Ana Janjatović-Zorica, sociologinja

Savjetnici: Anita Zlomislić, pov. umjetnosti i voditeljica Galerije Vladimir Bužančić

Nikola Iskra, mladi hrvatski pripovjedač

Koordinator sudionika na projektu: Marko Milovac

Stručna suradnica na likovnoj radionici: Vesna Šantak, akademska slikarica-grafičarka

Sudionice/i likovne radionice: Vlatka, Iva, L., Ana, Ljubica, Ljiljana, Goga, Nena, Anđa, Petar koji žele biti potpisani samo osobnim imenima

Sudionici rasprave o urbanizmu Trga Narodne zaštite i naselja Remetinec: Željko Jamičić, dugogodišnji stanar Remetinca, Anita Zlomislić, pov. umjetnosti i voditeljica Galerije Vladimir Bužančić, Mladen Plazibat, predsjednik Mjesnog odbora Remetinec, Nebojša Aleksić, član Mjesnog odbora Remetinec, Gordana Herceg, dugogodišnja stanovnica Remetinca, Katarina Jovanović, stanovnica Jaruščice, Željka Jelavić, muzejska savjetnica Etnografskog muzeja i stanovnica Novog Zagreba, Sonja Leboš, kulturna antropologinja i drugi građani

Snimanje i video montaža: Viktor Krasnić

Tekst čitao: Dubravko Sidor, glumac

Tehnički postav izložbe: Tomislav Kušević

PR: Igor Jurilj, stručni suradnik za promidžbu, marketing i odnose s javnošću Centra za kulturu Novi Zagreb

Priprema za tisak: Vedran Grladinović

Vođena šetnja po Trgu Narodne zaštite: Kruno Bakota, glumac i Igor Pavlica, glazbenik

Zahvaljujemo na sudjelovanju u projektu: Željku Jamičiću, Vladimiru Jugu, Mladenu Plazibatu, Božici i Slavku Trnki, Ljubici Pulišelić Čarić, Petru Someku, Dini Pavić, sudionicama/ima likovne radionice i rasprave, te Matei Roščić i Tatjani Jerković Musulin na pomoći.

U sklopu dvogodišnjeg projekta jačanja civilno-javnog partnerstva udruge Domino Bacači Sjenki, u subotu, 05. rujna postavljaju ispred Centra za kulturu Novi Zagreb u Remetincu mobilni interpretativni centar grada. To istraživanje u formi “otvorenog ureda” potrajat će na više lokacija u tom dijelu grada do 12. rujna kada će Bacači Sjenki izvesti, zajedno s građanima grada Zagreba performans “Bitka za Zagreb počinje u Remetincu” u sklopu Akcije za trg.

Jedna od zadaća ovog mobilnog interpretativnog centra grada je mapiranje interesnih skupina koje bi u pokušaju da se grad izvuče iz višedekadne recesije i propadanja trebale sjesti za stol i razgovarati. Ova dekadencija grada Zagreba i desetljećna devastacija ili selektivna “degustacija” svih prostora zajedništva ali i cjelokupne infrastrukture grada kulminirala je korona pandemijom, devastirajućim potresom i neočekivanim poplavama koje su sve te probleme grada još više iznijeli na vidjelo. Ili kao što kaže stara poslovica: ne pada snijeg pa pokrije brijeg nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Upravo slijedeći smisao te narodne mudrosti Bacači Sjenki žele zajedno s građanima mapirati i definirati one interesne skupine koje žele i moraju ili bi trebale imati mjesto za stolom na kojem će se planirati i odlučivati buduća obnova grada, buduće popravljanje i usavršavanje njegove infrastrukture te njegov razvoj i promjene na korist svih.

Na ovom istraživanju sudjelovati će osim građana grada Zagreba (i ne samo iz Remetinca i okolice) intermedijalni i izvedbeni umjetnici, sociologinje, ekonomisti, filmski i kazališni redatelji, koreografkinje i plesači te povijesničari i povijesničarke umjetnosti Boris Bakal, Marija Georgiev, Leo Vukelić, Sandra Uskoković, Nikolina Komljenović, Tatjana Tihomirović, Veno Mušinović i drugi.

Bacači Sjenki su višestruko nagrađivana i hvaljena međunarodna umjetnička i proizvodna platforma za interdisciplinarnu suradnju, stvaralaštvo te promišljanje intermedijalnih umjetnosti, koja uspješno i bez poteškoća isprepliće međunarodnu suradnju, film, kazališne izvedbe, urbane intermedijalne projekte, aktivizam, pedagoški rad, video umjetnost te selektorsku praksu u cjelovito umjetničko djelovanje.

Lokacija: Sveučilišna bolnica, Blato

[Ulaz na izvedbe je slobodan. Molimo vas da svoj dolazak potvrdite na produkcija@badco.hr. Uz potvrdu ćete dobiti upute za dolazak.]

Rad panike je događanje na zelenim brdašcima remetinečkog Blata koji su nastali odlaganjem građevinskog otpada. Prostor je omeđen autoputom, dalekovodom, nedovršenom bolnicom, nasipom Save i šljunčarama uz koje se smjestio posrnuli nekretninski projekt golf terena. Taj infrastrukturni prostor ostaje nam nesaglediv unatoč slikovitosti tehnološkog krajolika kojeg je prisvojila priroda. On je inverzija prostorâ ljudskih razmjera u kojima svakodnevno obitavamo. Njegov identitet je to ne-tu prostorâ svakodnevice. Upravo kao što je identitet prostorâ svakodnevice ovaj prostor premještanja ljudi, struje, vode i materijala.

Rad panike je događanje nastalo u obustavljenom vremenu pandemije. Vremenu iznenadnog kraja i neizvjesnog ponovnog početka. Međutim, da bi nešto moglo završiti a novo započeti, da bi naša svakodnevica mogla postati drugačija, promjena prvo mora biti moguća u infrastrukturnom prostoru. Na tom terenu izvlače se obrisi i iskopavaju ukopine onoga što ne može i onoga što možda može nastati.

Rad panike posljednji je dio trilogije započete predstavom Iskop izvedenom 2018. g u kući arhitekta Vjenceslava Richtera, a nastavljene predstavom rePublika u orkestru kojje premijerno održana u HNK Ivan pl. Zajc u listopadu 2019. u Rijeci. Trilogija tematizira veze rada, utopije i konfrontacije s nemogućnostima u vrijeme prijetnje klimatske katastrofe.

Izvedba: Nataša Antulov, Ana Marija Brđanović, Ema Crnić, Ana Kreitmeyer, Marta Krešić, Nikolina Pristaš, Kalliopi Siganou, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Evita Tsakalaki
Orkestar: Zagrebački orkestar ZET-a

Režija: Goran Sergej Pristaš
Koreografija: Nikolina Pristaš u suradnji sa Anom Kreitmeyer, Martom Krešić, Evitom Tsakalaki, Kalliopi Siganou i Emom Crnić
Dramaturgija: Goran Ferčec, Tomislav Medak, Nataša Antulov
Tekst: Goran Ferčec
Glazba: Gordan Tudor

Kostim: Silvio Vujičić, Motivi na muškim odjelima su dekonstruirani otisci umjetničkog rada “Slobodni crtež” iz 1980. autora Vjenceslava Richtera

Svjetlo: Goran Petercol

Dizajn i crteži: Siniša Ilić

Suradnik u čitanju prostora: Leo Modrčin

Prijevod: Žarko Cvejić

Producent: Lovro Japundžić
Odnosi s javnošću: Zrinka Šamija

Pilotiranje drona i zračno snimanje: Goran Skelac i Vatroslav Španiček

Snimanje i audio obrada teksta: Saša Predovan
Pas: Lava

Hvala: Davorka Begović, Vesna Meštrić, Alan Vukelić, Eurokaz i HNK Ivan pl. Zajc.

Koprodukcija: BADco., Drugo More i Domino

Današnji Trg narodne zaštite u Remetincu nastao je 1960-ih godina, u vrijeme kada se Zagreb intenzivno mijenjao, a na južnim obalama Save ubrzano rastao novi socijalistički grad kojeg i dan-danas, više od pola stoljeća kasnije, zovemo “novim” – Novi Zagreb. Međutim, on već dugo nije nov, te zahtjeva renovaciju, održavanje i svježa promišljanja svog urbaniteta, tražeći i dalje pritom svoju funkcionalnost i trezvenu ljepotu. Trg kojeg se dugogodišnji stanovnici Remetinca sjećaju kao vibrantnog mjesta susreta i urbane interakcije, danas je reduciran na parkiralište, pa čak i odlagalište automobila. Element vode koji je nekada dodatno obogaćivao prostor, nestao je. Grad Zagreb koji leži na bogatom plodonosnom području, još nije naučio koristiti to bogatstvo u punom potencijalu. Trg je ključno mjesto urbane interakcije u gradu. Omogućuje sve one minijature urbanog života koje grad čine privlačnim mjestom za život: dječju igru i ciku, proslave i demonstracije, laganu šetnju uz pomoć štapa i odmor na nekoj udobnoj klupi s pogledom na sočno zelenilo i  odmjerenu arhitekturu susrete, adolescentna druženja, poglede, dodire, slučajna poznanstva koja mogu prerasti u trajna prijateljstva… Na trgu nastaje urbana zajednica. Urbanističko planiranje trebalo bi omogućiti urbanu interakciju. Trenutno onemogućeno planiranje dubi tako tek prostor subjektivnih nostalgija na neka bolja vremena. No, kako
danas nastaje zajednica, ključno je pitanje koje postavlja Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja, te pokušava na isto odgovoriti intermedijalnom instalacijom odnosno proširenim filmom, koji je, kao i prostor Trga narodne zaštite u socijalističkom gradu, nastao 1960-ih godina. Nije uzalud pisao Stan Vanderbeek 1966. godine kako je prošireni film neka vrsta proširene stvarnosti, medij kojim se uspostavljaju veze između raznih vidova umjetnosti, ali i direktne veze između umjetnosti i života.
Koreografiranje trga uz pomoć proširenog filma tako će funkcionirati kroz referentna polja koja će upućivati na domaće nasljeđe urbanog planiranja i sinteze života i umjetnosti
(Vjenceslav Richter), intenzitet razdoblja 1960-ih kao početak destruktivnog kapitalocena koji uništava život na zemlji da bi osvajao svemir kao i pokušaje organiziranog otpora
hegemoniji Zapada (found footage iz bogatog arhiva NASA-e i Pokreta nesvrstanih), ali i na kompleksnost stvaranja zajednice u disonancama identitarnih politika (Derek Jarman).
Intermedijalna instalacija ili prošireni film uključiti će i animacije koje su nastale u okviru radioničkih formata koji su u okviru projekta SUKULTURA provedeni u srpnju s djecom, stanovnicima Novog Zagreba. Poetika dječjih crteža predstavljena kroz stop-animacijske postupke koje su djeca savladavala učeći pritom i o analognim tehnikama planiranja
grada, kao i kolažne tehnike animacije koje je umjetnica Ivana Pipal transformirala u meditativan vizualni sadržaj, zauzeti će središnje mjesto u imaginariju sačinjenom od
sustava raznovrsnih operativnih pokretnih slika (Harun Farocki), na površinama koje ponovo želimo preoblikovati u trg, urbano mjesto na kojem nastaje zajednica, na kojem
opstaje GRAD.

Koncept: Sonja Leboš

Radionice animacije (koncept i izvedba): Sonja Leboš, Stella Leboš, Ivana Pipal
Montaža i animacija: Ivana Pipal
Scenografija: Stella Leboš
Stručna tehnička podrška: Ivan Marušić-Klif
Produkcija: Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja u suradnji s projektom SuKultura

DRVO SJEĆANJA- izložba koja kroz predmete koje su naši sudionici izložili na drvu sjećanja prati do kuda sežu naša sjećanja. Kako sjećanja naših predaka mogu oblikovati našu svijest danas. Izložba prati osobne priče o prošlim vremenima, osamljenosti i strahu, smijehu i suzama.  Na taj način pokušavamo potaknuti kolektivno sjećanje i dopustiti da sjećanja bivših generacija utječu na sadašnje. Upravo u toj raznolikosti generacija leži esencija svih ljudi.  Drvo je spoj svih sjećanja jer simbolički krije nadljudsku mudrost i znanje.

AUTORICE IZLOŽBE: IVA SRNEC, MELITA OMERAGIĆ, PETRA POPOVIĆ

IZRADA DRVA: IVICA POPOVIĆ

MONTAŽA I REŽIJA VIDEO MATERIJALA: ANA MILJANIĆ

SKLADATELJICA: SUNČICA DOPULIĆ

SUDIONICI ČIJA SMO SJEĆANJA I PREDMETE KORISTILI:

EDUARD PEŠUN, IVKA SENČAR, ZLATA STRUNJE, VERA FILIPOVIĆ, LIDIJA VRBAN, LJILJANA ALEKSIĆ-ĆUK, SNJEŽANA KOVAČEVIĆ, SNJEŽANA ĐIDARA, ADELINA JUG, MARICA GOTOVAC

ŠTO JE PROJEKT POLIGON?

Projekt Poligon je dio umjetničkog programa mnogo većeg projekta – SuKulture.

Projektom SuKultura težimo unaprijediti znanja i vještine sudionika iz umjetničkih organizacija, organizacija civilnog društva i ustanova u kulturi, koje će im omogućiti informirano i kvalificirano sudjelovanje u novoformiranom sudioničkom programskom tijelu za kulturu koje bi djelovalo u općini Novi Zagreb pri Kulturnom centru Travno i Centru za kulturu Novi Zagreb. Cilj osnivanja Vijeća je ojačati civilno-javno partnerstvo te kroz njegovo djelovanje lakše i bolje prepoznati lokalne potrebe u kulturi. Nadamo se kroz projekt stvoriti preduvjete za sustavno praćenje planiranih rashoda i provedbe planova ostvarenih kroz javno-civilno partnerstvo u kulturi te raditi na ukazivanju potrebe za uvođenje programskih kodova/šifri za participativne prakse u kontni plan i proračunsku klasifikaciju u riznici Grada Zagreba.

Rezultati projekta bit će vidljivi kroz niz radionica i umjetničkih programa koji su u svojoj naravi uključuju i zorno pokazuju mogućnosti sudioničkih, uključujućih programa i metoda umjetničkog rada sa zajednicom.

Hatch field treća je iteracija Hatch performansa koje zajedno izvode kompozitor Matija Vojvodić i vizualni umjetnik Ivan Lušičić Liik. Kao i u prethodnim suradnjama, vodeći se zadanim i zatečenim stanjem prostora nastojat ćemo, barem na neko kratko vrijeme, promijeniti promatračev doživljaj tog prostora koristeći zvuk i svjetlo kao materijale i alate nadogradnje i adaptacije postojećeg prostora. Rad je podijeljen u 3 čina: Uvod, Temu i Kraj. Ovo je prvi put da se Hatch izvodi u eksterijeru, pa se u ovom performansu činovima referiramo na kronologiju nastanka, razvoja i trenutne situacije u Novom Zagrebu. Tako definiramo i poziciju promatrača čija perspektiva ovisi o mjestu s kojeg promatra predstavljeni rad pa se iz čina u čin on fizički uvlači i izvlači iz samog performansa.

Ivan Lušičić Liik odbjegli je arhitekt, dizajner svjetla i primijenjeni umjetnik u području novih medija. U pozadini se njegovih radova daju primijetiti ostaci (utjecaja i elemenata) formalnog obrazovanja sa studija arhitekture i kazališnog oblikovanja svjetla koje onda

Matija Vojvodic je glazbenik, glazbeni producent i sound dizajner koji se voli izražavati u širokom spektru umjetničkih i komercijalnih projekata. U svojim kompozicijama Vojvodic stvara paletu zvukova u kojima se mogu naslutiti utjecaji klasicnog minimalizma, etno i elektronske glazbe. U radovim promišlja o odnosima zvuka i sobe.

Matija i Ivan surađuju na audiovizualnim projektima od 2014.

Jeste li ikada poželjeli biti špijun na par dana? Je li vas ikada zanimalo što bismo od njih mogli naučiti?

Kazališna redateljica Tea Tupajić započela je 2013. rad na projektu u kojem se bavi metodama rada agenata tajnih službi. Špijunska škola radionica je zasnovana na metodama i strategijama umjetnosti međuljudske interakcije, koje je redateljica naučila u godinama istraživanja i prakse s agentima suradnicima. Tijekom dvodnevne radionice dobit ćete uvid ne samo u paletu vještina kojima se obavještajci služe u svakodnevnom radu nego i u izvorne vježbe koje se koriste u njihovim edukacijskim centrima. Većina vježbi odvija se u javnom prostoru. Kroz seriju dinamičnih, uzbudljivih zadataka i izazova imat ćete priliku okušati se u ulozi špijuna, te saznati kako se njihova znanja mogu primijeniti u svakodnevnom životu – u komunikaciji, stvaranju odnosa u grupi, situacijama koje zahtijevaju samopouzdanje, improvizaciji, kontaktu s nepoznatim osobama, upoznavanju i istraživanju javnog prostora itd.

Predstava PET GODIŠNJIH DOBA, ambijentalna je tvorevina u sklopu projekta SuKultura, kolaž, bolje rečeno nagomilavanje pretjerano dezorijentiranih literarnih izvadaka, sentenci, suvremenih sintagmi, slavnih tišina koje bi da slute upornu pripadnost nekom smislu. Taj smisao dao bi se sabrati, tek kao sjena njegova teksta, uokolo intervjua Sanje Nikčević, ugledne teatrologinje i profesorice na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku kojeg je pod naslovom Kazalište ponovno treba biti mjesto dobroga, lijepog i svetoga dala Hrvatskom slovu u veljači ove godine. Taj nalog profesorice Nikčević predstava sjenovito slijedi, baš nikako mu se ne opire, a sve smjerove ispadanja prekriva blagom brigom nad Apsolutnom zbiljom, govorom o cjelini kako ga nalaže (opet nalog), recimo, Walt Whitman. Kazalište je u ovoj predstavi dobro jer nikako da susretne zlo dobra, da ne kažemo grijeh bitka, ali priznaje tužnu sreću, Rosenkrantz&Guildensternovo: sretni da nismo presretni. Ono je i lijepo jer dodiruje barthesovski neutralno i jer se trudi oko vrtoglavog nihilizma raspršenosti, i njezinih kohezivnih zataškavanja. I, na koncu, ono je i sveto jer su sve predstave redatelja Brezovca posvećene, ritualizirane, istina bog, kao metafizičke komedije, tek su ovaj put zasjekle nemir koji ne uznemiruje.

Dramaturgija & scenska provedba: Branko Brezovec Autorska suradnja: Suzana Brezovec, Željko Kanceljak, Tomislav Maglečić, Ivan Marušić Klif, Branko pl. Puceković

Igraju: Maruška Aras, Suzana Brezovec, Marija Šegvić, Ivan Sirotić, Robert Španić

Polazeći od utopijske socijalističke arhitekture Mamutice te tekstova pisaca poput A. Huxleya, T. Moorea i G. Orwella, ovaj put radionica će polaznike povesti na istraživački put zamišljanja, osjećanja i pripovijedanja utopijsko-distopijskih prostora, tzv. “prostora budućnosti”, njihovih mogućih funkcija kao i obrazaca ponašanja nastalih u njima. Kao i dosad, radionica će povezati književni i izvedbeni jezik pri čemu će polaznici/polaznice, uz mentorstvo voditeljica, stvarati vlastiti tekst, scenski pokret i koreografiju razvijajući spisateljske, plesno-scenske te pripovjedačke vještine.

Ideja „zgrade-grada“, ujedinjene zajednice koja zadovoljava sve čovjekove potrebe, često je zanemarena u suvremenom urbanizmu. Međutim, ista se ideja suviše lako može pretvoriti u distopijsku, unisonu jedinicu s vlastitim represivnim mehanizmima, negirati ljudskost i individualnost te postati sama svoja suprotnost. Ideja radionice jest poigravanje upravo tom ambivalentnom pozicijom, projekcijama mogućih problema budućnosti kroz istovremen komentar trenutnog stanja. Pri trenutnim stanjem referiramo se, dakako, na ideju socijalističke arhitekture da među ostalim sustanari određene četvrti trebaju biti međusobno solidarni, i da bi se unutar određenog urbanog konteksta trebala formirati i zajednica. Živi li i na koji način ta ideja danas i koliko su stanovnici Mamutice međusobno povezani? Osjećaju li pripadnost tom arhitektonskom zdanju i postoji li određen osjećaj razvijene i prakticirane solidarnosti? Kako ta ideja funkcionira danas u sasvim drugačijem političko- društvenom kontekstu, kapitalističkog društva u razvoju? Također, korona kriza je donijela, pak, još veću međusobnu otuđenost, i doista stvaran scenarij filma znanstvene fantastike, te će polaznici radionice istražiti i taj aspekt kroz vlastiti izvedbeno-literarni angažman.

Istražujemo urbani prostor, njegovu povijest i mogućnosti suvremenog konteksta i pritom koristimo prostorni potencijali i funkcije specifičnih lokacija – prostorije KUC Travno, knjižnica, apoteka, banka, kafić, trg, garaža, atomsko sklonište. Lokacije su se istraživale kroz izravan odnos sa stanarima i djelatnicima koji rade unutar zgrade (primjerice, djelatnicima KUC Travno) – putem intervjua, javnih iskustvenih improvizacija tijelom, snimanjem samoga procesa rada kroz video i audio pristup. Snimke procesa se također koriste u završnoj prezentaciji rada. Sama završna prezentacija uključuje solo točke
i grupnu izvedbu – lokacijom nadahnute distopijske priče i pokrete, a odvijaju se na platou Mamutice.

Autorice: Josipa Bubaš i Neva Lukić u suradnji s Vlastom Delimar i Tomislavom Čuveljakom. Izvedba je dio Predstave zajednice.

Sudjeluju: Anastazija Debelli, Vesna Kovačević, Božica Runjić Stanić i Ljiljana Zagorac

Keinberg je istraživački izvedbeni projekt koji se bavi moralnim i ekonomskim raspadom male industrijske zajednice u neimenovanom mjestu u Europi.
Projekt je inicijalno fokusiran oko stvarnih slučaja više gradova,  osobito se fokusirajući na jedno specifično mjesto na samom sjeveru Švedske, u kojem je kroz intenzivnu eksploataciju rudnika željezne rude dovedeno u pitanje opstanak gradske zajednice, jer naime rudnik je prijetio urušavanju grada u zemlju. Zbog takve situacije kompanija koja upravlja rudnikom bila je prisiljena premjestiti cijeli grad i stanovništvo na drugu poziciji. Sličnih primjera o radničkim gradovima u izumiranju i raspadu industrije ima sve više u cijeloj Europi, i dobar su politički i klasni termometar jednog sistema koji se već desetljećima prirodno mijenja, no isto tako ugrožava cijelu jednu grupaciju radnika te nerijetko kreira urbano siromaštvo.

Projekt planira kroz izvedbeni i vizualni jezik istražiti ponavljajuće principe kasnog kapitalizma u kojem sami sistemi koji su osnova izgradnje jedne ekonomske zajednice, kroz nedovoljnu kontrolu, postaju razlozi njezinog raspadanja.  Što se događa kada jedina industrija koja uzdržava grad/zajednicu, istovremeno odgovara za njegov nestanak? Što se psihološki i sociološki događa s tom zajednicom?

Tekst i režija: Vedrana Klepica
Igraju: Boris Barukčić, Hrvojka Begović, Nataša Kopeč, Pavle Vrkljan
Glazba: Hrvoje Nikšić
Svjetlo: Saša Fistrić
Kostimi i scena: Ana Fucijaš

Multidisciplinarna izvedba umjetnika i građana koji zajedno stvaraju Predstavu zajednice kroz drugačiji pristup umjetnosti uz jestive instalacije i bubnjarske izvedbe.

Autorica teksta: Beatrica Kurbel
Prema motivima novela Miroslava Krleže  Bitka kod Bistrice Lesne  i Tri domobrana.

Režija : Iva Srnec Hamer
Scenografija: Melita Omeragić, Petra Popović, Ivica Popović
Kostimi: Ana Trišler
Glazba: Sunčica Dropulić
Asistentica režije: Tea Kržak
Produkcija: Točka na I

Glume: Igor Baksa, Igor Hamer, Lovro Ivanković Antonia Šašo
Kor: Tonka Matejaš, Iva Srnec Hamer
Glasovi: Ljiljana Aleksić-Ćuk, Ivo Kezić, Eduard Pešun, Ivka Senčar

Poligon je kazališni projekt po dramatizaciji novela Bitka kod Bistrice Lesne i Tri domobrana u kombinaciji s izabranim fragmentima iz dnevničkih zapisa Miroslava Kreže. S obzirom na to da se radi o dramatizaciji navedenih Krležinih novela samo po motivima, konstruirana priča problematizira rat i njegove posljedice kao društveni fenomen iz perspektive onih koji su primorani pripadati mu, ne referirajući se ni na jedan konkretni rat iz naše povijesti. Prikazom rata kao općeg mjesta, Poligon problematizira njegov smisao, domoljublje, vojnu hijerarhiju te građansku dužnost u ekstremnim ratnim okolnostima. Što znači pripadati vojnom poretku? Postoji li unutar njega individualno mišljenje ili samo kolektivno? Kako rat i domoljublje utječu na identitet? Tko su suborci, a tko vođe te kome vjerovati u ključnim trenucima koji tjeraju na izbor između vlastitog života i očuvanja države za koju se bore? Poligon se tim pitanjima bavi iz perspektive četiri lika unutar jednog dana za kojeg bi mogli nestati ostaci ostataka mikrosvjetova kojima pripadali.

Važan dio tog mikrosvijeta je i dokumentarni dio predstave koju prati izložba zvana Poligon sjećanja gdje kroz predmete koji ih asociraju na ratna vremena ili su dio njihove obiteljske povijesti dajemo osobne priče o tim vremenima, osamljenosti i strahu kroz ratove, pokušavamo tako stvoriti kolektivno sjećanje i dopustiti da sjećanja bivših generacija utječu na sadašnje, te promatrati koliko se ta sjećanja gube kroz pripadnike najmlađih generacija. Upravo u toj raznolikosti generacija leži zanimljivost izložbe koja može biti spremna za transport i gostovanja.

Kad bi Mamutica progovorila, evo što bi rekla:
Da nema tih prozora i balkona netko bi me mogao o(t)pisati kao krutu, nepokretnu, pa i pospanu extra large ljepoticu, ali ti moji prozori, poput ogledala duše, fino daju naslutiti obilje onoga što mi se događa unutra. Kako vam u meni žive ljudi (plus životinje i biljke koje idu s njima) i to 24/7, od 0 do 99, obilje je možda tek preblaga riječ za ono što proživljavam prosječnog dana s tim ljudima koji žive jedni iznad drugih, pa lijevo, desno, dijagonalno, u svim smjerovima hodaju jedni drugima po glavama, a pregradni im zidovi dijele lakat od lakta, bedro od bedra, palac od palca. Na rukohvatima mojih stubišta slažu otiske svojih dlanova kao katove na tortu dok u liftovima zalizuju čuperke, popravljaju make up, rame uz rame dižući se uvis u moje prozračne visine. Pratim ih kako ukrštavaju puteve na platoima i zelenim travnjacima i kako im se tragovi čas poklope, čas odlučno razilaze. Kod mene vam se provode i razne balkonske ljubavi ( horizontalnog tipa), prozorske izvidnice (uvijek isti parovi očiju), hodnička prisluškivanja (ne, moji zidovi nemaju uši), stubišne utrke (rekordnih osam stuba je preskočeno bez pada), redovite kave i ćakule pod suncobranima platoa, vrlo dobro posjećene šahovske partije, partije boća, vriske u parkićima, pseće pustolovine… previše je toga za nabrojiti. Uostalom, pogledajte evo predstavu što počinje- sve će vam biti jasno.

Režija: Iva Peter Dragan
Koncept/dramaturgija: Marija Antić
Dizajn svjetla: Milan Kovačević
Kostimografija/scenografija/izbor glazbe: grupa

Izvode: Ante Korlat, Danijela Krpan, Daria Ćurkož, Filip Gottstein, Ivan Kvesić, Ivana Grubišić, Lana Krstulović, Martin Petrinović, Matija Ivezić, Nataša Jandrlić, Nina Kodrić Gottstein

Izvedbeni rad produkt je kazališne radionice na kojoj su polaznici s voditeljima istraživali kako “diše kvart” na raznim lokacijama (unutarnjim i vanjskim) novozagrebačkih kvartova. Izvedba progovara o potrebi jačanja kvartovskog zajedništva, a upravo su kvartovi Novog Zagreba poslužili kao inspiracija i scenografija za osobne priče polaznika s naglaskom na aktualnim temama: Disanje; Kvart; Corona Covid-19; Potres; Zagreb; Zapruđe (i ostala naselja Novog Zagreba) poslije corone, utopija i distopija; ekonomska i klimatska katastrofa ili prilika da promijenimo društvo i način odnosa prema prirodi i prirodnim resursima.

Tijekom radionica kazališno-performativni zadaci vježbani su metodom improvizacije, individualne i grupne, uz učenje stvaranja zvučnih slika na ove teme, tekstualnog sadržaja, pokreta, scenografije i rekvizita. Reciklabilni i/ili otpadni materijali poslužili su kao rekviziti i proizvođači zvuka koji se koriste u predstavi.

Umjetnička voditeljica: Vesna Mačković
Voditelji radionice i suautori predstave: Irena Boćkai i Vilim Matula
Izvode: Suzana Čuljak, Nataša Jurišić, Jelena Kalaica, Ante Korlat, Ljuba Lozančić, Sven Šimunović, Mirna Varga, Tatjana Vlašić, Pavel Zrnić