Titivillus

Vlatko Vincek

Performans; Sinagoga, Koprivnica; Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb, 2021.

 

Performans Titivillus izveden je u sklopu istoimene izložbe u zagrebačkoj galeriji Vladimir Bužančić.

Na četiri galerijska postamenta, poput izložaka postavljena su četiri kanonska teksta zapadne kulture (Platonova Država, Hegelova Filozofija povijesti, Heideggerov Bitak i vrijeme, Benjaminovi Estetički ogledi). Na središnjem postamentu postavljen je snop pruća. Umjetnik sjedi do zida, slušajući audio zapis vlastitog glasa kako čita tekstove o navedenim misliocima. Nakon nekog vremena, za vrijeme teksta o Platonu, ustaje se, uzima prut iz snopa i počinje tući otvorenu knjigu – Platonovu Državu. Nakon što prut pukne na nekoliko mjesta, vraća se na stolicu. Istu radnju ponavlja sa svim tekstovima. Na kraju, iza svakog postamenta vadi mrtvu ribu i stavlja je u knjigu te odlazi iz prostora izvedbe. Audio zapis završava Benjaminovim samoubojstvom.

Odabirom nekih od najznačajnijih autora zapadne misli, te njihovim bičevanjem, autor simbolički preispituje mogućnost spoznaje i istine. Tanja Špoljar u predgovoru izložbi piše: „…binarna opreka kulture i prirode, jezika i materije, ideologije i biologije, simboličkog i realnog ontološkog registra punktira ideju jezika kao neke vrste nasilja nad spoznajom emocijom, energijom, a čin bičevanja je kažnjavanje takvog sistema, nemoći da išta kaže i da otkrije istinu.“

Pri tome filozofskoj misli suprotstavlja predjezično, prednatalno, čisto iskustvo čiji je, u ovom slučaju, simbol riba. Ritualni čin bičevanja pri tome je čin transformacije, a ne uništenja. Umjetnik bira dijelove tekstova koji ukazuju na ideološka zastranjenja, primjerice, sklonost nacionalizmu koju je iskazivao Hegel ili fašizmu u slučaju Heideggera, koji je smatrao tu ideologiju pogodnom za obnavljanje svijeta, Platonovo odbacivane pjesnika i umanjivanje žena zbog njihova reproduktivnog potencijala ili Benjaminovu privatnu rastrojenost. Na taj način, Vincek kao da ukazuje na puknuća u samim sustavima misli, koje performansom želi transformirati ritualnim činom izbjegavajući verbalnu argumentaciju i oslanjanjući se na ritualni potencijal predjezičnog. Sam naziv, Titivillus, označava demona/prepisivača koji, prema Špoljar „unosi nemir i pogrešku u tekstove“, čime umjetnik „progovara o nemogućnosti jezika i teksta da obuhvati istinu i prenese autentičnost iskustva“.

 

Vlatko Vincek rođen je 10.6.1959.g. u Koprivnici. Godine 1983. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1983./’84. suradnik je Majstorske radionice Reiser-Ivančić. Godine 2007. u izdanju „Pastorale“ o njegovu radu objavljena je monografija pod nazivom Vlatko Vincek-Radovi (autori: Silva Kalčić, Ivica Župan, Marijan Špoljar). Član je i suosnivač umjetničke organizacije „Moja zemlja“ i „Pleh, te udruge AK. Također je i član HDLU-a. Do sada je imao pedesetak samostalnih izložbi i nastupa. Živi i radi u Zagrebu.

Josipa Bubaš

 

Izvori:

Razgovor s umjetnikom

Špoljar, Tanja. TITIVILLUS. Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb, 2021.