There is no word for nature
Postoje radovi koji nastaju iz želje da se nešto doda svijetu, i oni koji nastaju iz potrebe da se nešto oduzme, svuče, ogoli, sve dok ne preostane tek ono najnužnije: tijelo i prostor koji ga prima. Serija There is no word for nature nedvojbeno pripada ovoj drugoj, asketskoj vrsti. U njoj se razodijevanje ne iscrpljuje kao gesta provokacije ni kao puko oslobađanje od konvencije. Ono je čin povjerenja, izlaganje vlastite ranjivosti pogledu krajolika koji, za razliku od ljudskog oka, ne sudi.
Akt u pejzažu ima, dakako, dugu i ne uvijek nevinu povijest. Od arkadijskih idila do kupačica koje je slikarstvo stoljećima smještalo u zelenilo kao ukrasni dodatak prirodi, tijelo je u krajoliku najčešće bilo predmet tuđega pogleda, motiv među motivima. Ovdje se taj odnos tiho, ali odlučno preokreće. Autoakt ukida odmak između onoga koji gleda i onoga koji je gledan: autor i subjekt stapaju se u jedinstvenu figuru, u samoći koja nije osama nego sabranost. Fotografski čin postaje gotovo meditativna vježba, svojevrsni memento mori izveden ne kroz simbole prolaznosti, lubanje i uvele cvjetove, nego kroz samo živo tijelo, svjesno vlastitog roka trajanja.
Upravo u toj svijesti o krhkosti otvara se ono što bismo mogli nazvati dvosmjernom komunikacijom. Tijelo se više ne postavlja nasuprot prirodi, kao njezin promatrač, gospodar ili tumač. Ono joj se pridružuje kao istovrsni, jednako prolazni dio. Kora stabla, kamen, trava i koža ne razlikuju se u biti, nego tek u trajanju. Ono što bi u drugom kontekstu bila tjeskobna spoznaja o vlastitoj konačnosti, ovdje postaje izvor neočekivane vedrine: prihvatiti se kao smrtno biće znači napokon pripasti svijetu.
Naslov serije to nenametljivo, ali precizno zaoštrava. Koncept prirode kao odvojenog entiteta gotovo je isključivo prisutan u zapadnjačkom kontekstu. Polazeći od latinske riječi natura, izvedene iz glagola nasci, roditi se, stoljećima je gradila pojam prirode kao onoga što stoji preko puta nas. Paradoks je to vrijedan pozornosti: riječ koja u svom korijenu nosi rođenje postala je oznaka udaljenosti.
There is no word for nature tu udaljenost pokušava premostiti bez riječi, samim tijelom i pritom jezikom slike vratiti ono što se riječima izgubilo: iskustvo pripadnosti koje ne treba ime jer ga ne treba ni objašnjavati.
[BIO]
Ivan Đukez rođen je 1999. u Zagrebu. Završio je osnovnu glazbenu školu, jezičnu gimnaziju i Studij dizajna te tri semestralne škole fotografije i filma, a sudjelovao je i u nekoliko rezidencija spekulativnog dizajna udruge Metamedij u Puli. Suosnivač je, fotograf i dizajner galerije i udruge Suputnici, koja od 2024. godine podržava mlade početke i eksperimente u multi- i interdisciplinarnim umjetničkim medijima.
Njegovi interesi obuhvaćaju glazbu i umjetnost zvuka, pisanje, grafički dizajn te suvremenu umjetničku fotografiju. Smatra da prava umjetnost nastaje u zajednici, kroz nepretenciozno djelovanje, poštovanje različitosti i njegovanje uključivosti, i tim se načelom vodi u svom radu. U umjetničkom radu istražuje odnos čovjeka i prirode kroz tjelesan, performativan susret pun poštovanja, uz dozu humora.
