Udruga Domino tijekom svibnja i lipnja organizira seriju od osam razgovora, intervencija u javni prostor, performansa te instalacija kojima želimo kontekstualizirati učestale dnevnopolitičke napade na cjelinu sektora kulture, a posebno na onaj koji zovemo nezavisna kultura.
Ovo što se događa u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina organiziranimim prodorom narativa koji ne priznaje jednak položaj žena ni u obitelji ni u društvu, koji želi ukinuti pravo na izbor, ograničiti umjetničke slobode i svesti umjetnost jedan po jedan napad, jednu po jednu zabranu na jednu jedinu ulogu – dekorativnu i poslušnu. Ista takva povučena, samozatajna, najtiša uloga je namijenjena i ženama i svima koji su “drugi” i “drugačiji”. Narativi političkog populizma sužavaju javni prostor uskim definicijama nacije, identiteta, patrijarhata i tradicije pretvarajući se da imaju monopol nad značenjima riječi i simbola koje koriste kao paravane iza kojih se krije jedino žudnja za moći i nadmoći naspram drugih.
Tragovi vješto forsiranih narativa koji snažno polariziraju društvo ostaju u kolektivnom javnom prostoru vidljivi još dugo nakon što se političke i parapolitičke karijere izgrađene na takvom patetičnom populizmu neminovno potroše i netragom izgube.
Riječ je o dobro osmišljenom obrascu koji koristi poznate komunikološke metode difamacije i delegitimizacije. Pa tako zamjena teza, konstruiranje lažnih dvojbi te razne druge forme manipulativne javne komunikacije postaju upotrebljivi alati za konstrukciju polarizirajućih narativa. Dovoljno je samo u već postavljene obrasce ubaciti lokalne sadržaje poput imena konkretnih organizacija, inicijativa ili osoba koje se onda koriste u diskursu populističkih narativa stilom zamjena teza i lažne dvojbe “građanima grah, udrugama milijuni” i takvim primjerima je javni prostor zasićen odavna. Poljska, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Bugarska i Hrvatska možda jesu svaka u različitom stadiju konstukcije društvene polarizacije, ali bez sumnje izgradnja oštro podijeljenog društva se provodi po istom populističkom obrascu. Kao što vidimo u Hrvatskoj, kulturni sektor nije jedini koji je na meti, već su uz njega i ljudskopravaški segment civilnog društva te nezavisni mediji, a tako je bilo i u svim ostalim zemljama.
Tromost institucionalnog kulturnog sektora u kombinaciji njegove direktne ovisnosti o vladajućoj političkoj volji, što je najčešće izraženo kroz nesklonost djelovanja izvan dozvoljenih i provjerenih okvira, nešto je na što procesi polarizacije i računaju. Iako se orkestrirane akcije difamacije i deligitimizacije nezavisne scene direktno tiču svih umjetničkih sloboda, legitimnosti čitavog sustava financiranja kulture te valoriziranja pozicije umjetnosti uopće u društvu, kulturni establishment će uvijek i svugdje trampiti svoju šutnju makar i za privid vlastite sigurnosti i stabilnosti. Tako je sustav i postavljen, i nije slučajno da napadi na kulturu ne idu kroz nacionalna kazališta, nego kroz nezaivsnu kulturu. Kad bi barem i nama unutar kulturnog sektora bilo zaista jasno da je napad na bilo kojeg pisca, redatelja, performera, plesača, festival ili organizaciju direktni napad na sva narodna i gradska kazališta, na sve muzeje i na sve knjižnice, na čitav sustav kutlure, onda bi zaista bilo svejedno jesu li danas ili sutra napadnuti Jergović, Frljić, Labrović, Kreitmeyer, Fališ ili Kontejner – jer je svakime od njih napadnut cijeli (vrijednosni) sustav kulture. To što danas među ovim imenima (a niz je veći od ovog) nema (nekog) vašeg, nije za odahnuti. Obrazac jednom kad je postavljen i upogonjen, on se dalje aktivira jednostavnim umetanjem bilo kojih novih imena. Na mjesto Labrovića će doći Delimar, umjesto Fališ preispitivat će postojanje Splitskog ljeta, umjesto Kontejnera napast će ZKM…obrazac jednom postavljen reagira na bilo koju transgresiju izvan sve užeg dopuštenog područja djelovanja kulture i njenog sadržaja. Ako vam se ne da braniti Labrovića ili Frljića kad ih se napada ili prijeti ili zabranjuje, jer vam se čini da i nije “baš nešto” to što rade, nemojmo nasjesti da je to napad samo na njih ili nekog trećeg tko je u tom trenu aktutalan….napada se sama ideja slobodnog djelovanja kulture i umjetnosti u Hrvatskoj.
U tom svjetlu, pozivamo vas na program u kojem sudjeluju Siniša Labrović, Darko Lukić, Maja Smrekar i Oliver Frljić od 8. – 11. 5. u prvom dijelu ovog ciklusa o narativima i patetikama političkog populizma.
Zvonimir Dobrović,
kustos programa Narativi i patetika političkog populizma
ostvareno uz financijsku uz podršku Alliance for Socially Engaged Arts
8.5. petak
12:00 / Trg bana J. Jelačića
Siniša Labrović
‘Otvorenje Hrvatskog paviljona na 61. međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia’
instalacija i performans
Predstavljanje rada Stipana Tadića koji je zapravo odabran za predstavljanje Hrvatske u Veneciji – ali intervencijom ministrice kulture u odluku žirija javnog poziva koje je provodilo samo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, pogrešna odluka žirija je ispravljena i u Veneciji se danas Hrvatska predstavlja radom koji hiperrealistički prikazuje kako stvari funkcioniraju u Hrvatskoj – na poziv odozgo.
Hrvatski paviljon na 61. međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia: Stipan Tadić, Između Stvarnosti i Introspekcije
Jedva dišući pod teretom poslova, odluka, sastanaka, obnova, rekonstrukcija, rekonvalescencija, reizbora i reizdanja, Ministrici se omakla pogreška. Quicumque laborat, etiam errat, govorili su još stari Grci. Događa se. Umjesto projekta kojega je na raspisanom natječaju jednoglasno izabralo Povjerenstvo, Ministrica je na Bijenale u Veneciju poslala skroz drugi rad. Kako je greška otputovala skupa s ninastricom, babom, autoricom, kustosom i ostalom pratnjom, a veze prema Veneciji su rijetke, putovanje neizvjesno, laguna puna krokodila i nezasitnih žderača umjetnosti – usto se šire i glasine da bi mogla potonuti do otvaranja Bijenala – strah nas je bilo u Veneciju poslati rad izabran od Povjerenstva. Ali ništa nas ne sprječava da u Zagrebu s izabranim radom otvorimo Hrvatski paviljon na 61. venecijanskom Bijenalu. I tako ispravimo Nininu omašku. Hrvatski paviljon sa slikama Stipana Tadića i naslovom “Između Stvarnosti i Introspekcije” svečano se otvara u petak, 08.05.2026., u 12 sati na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. To je prilika i da ljudi koji inače nemaju priliku u jednom dahu prisustvuju performansu Siniše Labrovića, pogledaju slike Stipana Tadića, obiđu Hrvatski paviljon i Bijenale u Veneciji, a time i samu Veneciju. Nije li to jednostavno divno. Tako će Hrvatska, ko nitko dosad i po prvi puta u povijesti – a to je siguran način da se uđe u povijest, biti zemlja s dva paviljona na venecijanskom Bijenalu.
Nitko s imalo povijesne svijesti i savjesti ovu priliku neće propustiti.
Vidimo se na “Otvorenju Hrvatskog paviljona na 61. međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia”, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu u petak 08.05.2026. u 12 sati!
Siniša Labrović rođen je 12.02 1965. u Sinju. Živi i radi, i obrnuto.
9.5. subota
12:00 / KGZ Bogdan Ogrizović, Preradovićeva ul. 5
Darko Lukić
‘Umjetnost u neprijateljskom okruženju’
Predavanje
Predavanje razmatra položaj umjetničkih i društveno angažiranih praksi u suvremenim političkim i kulturnim kontekstima obilježenima rastućim ideološkim pritiscima i procesima demokratske erozije. Poseban se naglasak stavlja na nezavisnu scenu, koja kroz participativne i politički angažirane umjetničke prakse otvara prostor konflikta kao konstitutivnog elementa demokracije. Analizira se i rast desnog populizma i anti-gender pokreta u Europi te njihov utjecaj na kulturne politike i javni diskurs. Referirajući se na primjere Udruge Domino i umjetnice Arijane Lekić Fridrih pokazuje se kako umjetničke prakse djeluju kao oblici mikropolitičkog otpora, intervenirajući u javni prostor i destabilizirajući hegemonijske narative. U tom kontekstu participativne i performativne umjetničke prakse predstavljaju ključne prostore proizvodnje demokracije, osobito u uvjetima sužavanja prostora slobode.
Prof. dr. sc. Darko Lukić, teatrolog, od 2018. živi u Njemačkoj odakle kao neovisni stručnjak radi u području umjetničkog obrazovanja i kulturne proizvodnje. Neovisni je ekspert u programu COST European Cooperation in Science and Technology, a bio je i ekspert u programu Cultural Routes Vijeća Europe (2021-2025), zatim u multidisciplinarnog ekspertnoj skupini za izradnju kapaciteta ECOC Europskih prijestolnica kulture pri AEIDL – Agenciji za lokalni razvoj Europske Komisije (2019-2022). Od 2019. do 2024. bio je regionalni koordinator europskog projekta EURODRAM. Izabran je u redovitog profesor u trajnom zvanju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu gdje je radio do 2018. Kao gostujući profesor predaje na sveučilištima u Hrvatskoj, Slovačkoj, Njemačkoj i Španjolskoj, a do 2019. predavao je redovito na doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavao je i na Karl-Franzens-Universität Graz (Austrija), Institute of the Arts Barcelona, zatim Internationale Graduate Centre for the Study of Culture, Justus-Liebig-Universität Giessen, Academy of Music and Performing Arts, Bratislava i Seminar für Slavistik der Philosophischen Fakultät, Halle. Gostovao je na brojnim sveučilištima u inozemstvu (Austrija, Velika Britanija, SAD, Italija, Španjolska, Brazil, Argentina, Bugarska, Rumunjska, Poljska, Taiwan) a kao edukator, voditelj radionica i trener radio je u Brazilu, Bugarskoj, Costa Rici, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Rumunjskoj, Sloveniji, Španjolskoj, Taiwanu, SAD, Velkoj Britaniji i Venezueli.
10.5. nedjelja
12:00 / Trg bana J.Jelačića
Siniša Labrović
‘Umjetnik liže šupak Ivanu Matijeviću, Marinu Miletiću i Nikolini Baradić’
performans
Poštovana i poštovani, draga Nikolina, dragi Ivane i Marine,
nedavno ste se u javnim istupima osvrnuli na “vulgarne performanse koji vrijeđaju norme pristojnosti, sulude i nakaradne projekte”. Izrijekom ste u priopćenju Gradskog odbora zagrebačkog HDZ-a i u Saboru, koliko sam uspio pročitati u medijima, spominjali lizanje peta i pokazivanje stražnjice, u čemu sam prepoznao nešto od mojih performerskih istupa. Hvala Vam da ste ih našli vrijednima. Koliko vidim, šokira Vas da se takvi ispadi financiraju javnim novcem. I ja se čudim. Ali šampanjac i milijuni ne padaju s neba! Mene, recimo, uopće ne čudi da se Vaš predani politički rad također financira javnim novcem. Vi nesebično izgarate u borbi za boljitak hrvatskih građana, a to, vidimo po svakodnevnim vijestima, nema cijenu.
Vaše istupe shvatio sam kao pažnju udijeljenu hrvatskoj umjetnosti i priznanje bliskosti naših profesija: dvije grupe bez morala navikle lizati šupak moćnijima. Političari ga ližu onima u hijerarhiji iznad sebe, a performeri kustosima, kolekcionarima, galeristima, direktorima muzeja i Nini. Obje te profesije imaju i čudan odnos prema uljudbenim normama, rušeći tabue, gazeći zakone, mrcvareći sebe, a ponekad i druge, čak cijela društva.
Često se, očito, osvrćemo i nadahnjujemo jedni drugima, ali rijetko surađujemo. Prepoznajući Vaš performerski talent, možda i nužnu amoralnost, nudim Vam lizanje suradnje. Možda je baš ovo prilika da zajedno napravimo nešto javno, a ne da se samo pratimo po medijima. Mislim da za početak ne smijemo ciljati na nešto kompleksno – doduše, za to nisam niti sposoban – nego na jednostavnu gestu zajedništva. A kako mislim da smo i Vi i ja navikli lizati šupak, možda dalje ne treba niti tražiti. Svjestan sam i svoje podređene uloge u našem odnosu pa skromno nudim da ja Vama poližem šupak. Ova ponuda može izgledati kao klasično vraćanje usluge, kao da Vas pokušavam upisati u povijest hrvatske umjetnosti nakon što ste Vi mene upisali u povijest hrvatske politike. Ali jasno je da je riječ o iluziji: Hrvatska ima poneki evolucijski zaostatak u vidu omegljelih umjetnica i umjetnika, pred izumiranjem, hvala Bogu, ali definitivno nema umjetnost. Umjetnost je društvena činjenica, a mi nemamo ni društvo, a umjetnost još manje. Zato bi naša zajednička gesta bila glađenje taštine i izraz osobne naklonosti, ali ni to nije malo – privrženost i ljubav svemir čine toplim.
Draga Nikolina, dragi Ivane, dragi Marine, nadam se da se vidimo na gore navedenom mjestu i u ponuđeno vrijeme. S nestrpljenjem iščekujem naš susret jer se skromno nadam da bi ovaj performans mogao biti početak nekoliko divnih prijateljstava. Nadam se da će Vas na dolazak potaknuti i sama svrha Vašeg posla, dobrobit zajednice, jer moje lizanje Vašeg šupka ne bi nam donijelo samo osobne benefite nego bi pridonijelo i smanjenju tenzija između naših profesija, a onda i relaksiranju hrvatskog naroda.
Ja vas volim!
Srdačan pozdrav i do lizanja šupka!
Siniša Labrović
11.5. ponedjeljak
17:00 / Zagrebačko kazalište mladih, Teslina 7
Oliver Frljić u razgovoru s Majom Smrekar
‘K-9_topology: Hibridna familija’
prvi u seriji od tri razgovora Olivera Frljića s novim vješticama iz Slovenije, Poljske i Njemačke
Sve izraženiji oblici umjetničke cenzure, koji se pojavljuju u kontekstu novih geopolitičkih sukoba, političkih pregrupiranja i klimatskih promjena, kao i ubrzanog razvoja tehnologija društvenog nadzora, često su praćeni smanjenjem javnog financiranja umjetničkih praksi koje kritički reflektiraju socijalnu stvarnost. Takvim „kulturnim” politikama nerijetko asistira uporaba sudskog i represivnog aparata kao instrumenta uklanjanja kritičkih glasova iz javnog prostora, dok manipulativno korištenje umjetničkih djela u političkim kampanjama predstavlja još jedan od načina diskreditacije umjetnika.
Udruga Domino, u suradnji s Oliverom Frljićem, najavljuje seriju od tri razgovora tijekom svibnja i srpnja, koji će otvoriti pitanje umjetničkih i društveno angažiranih praksi u takvom okruženju. O načinima na koje danas funkcioniraju mehanizmi represije i instrumentalizacije umjetnosti u trima različitim političkim kontekstima — slovenskom, njemačkom i poljskom — govorit će tri autorice: Maja Smrekar, Gabriela Seith i Małgorzata Kaźmierczak. Njihov rad obuhvaća teme od eko-feminizma, trans- i posthumanizma do pitanja cenzure i političkog nasilja. Serija razgovora nastoji otvoriti prostor za razmjenu iskustava te analizu strategija otpora i solidarnosti u okolnostima sve snažnijih političkih pritisaka na autonomiju umjetničkog rada.
Prva gošća zagrebačkih razgovora bit će slovenska umjetnica Maja Smrekar. Njezin rad kritički propituje antropocentrizam i tjelesnu autonomiju, često uključujući neljudske vrste kao ravnopravne sudionike umjetničkog procesa. Iako međunarodno priznata i višestruko nagrađivana, njezin rad K-9_topology: Hibridna familija prošle je godine nezakonito iskorišten od strane Slovenske demokratske stranke tijekom referendumske kampanje za mirovinsku reformu umjetnika. Korištenjem vizualnih elemenata iz tog rada u političke svrhe umjetnički je projekt reduciran na provokativni simbol, čime je instrumentaliziran u svrhu političke mobilizacije i diskreditacije umjetničkog rada. Umjetnica je zbog toga pokrenula sudski postupak zbog povrede autorskih prava, čime je ovaj slučaj otvorio šira pitanja zaštite umjetničkog rada u politički polariziranom prostoru.
Razgovori će biti popraćeni i intervencijom u javnom prostoru koja će kritički reflektirati pritiske na umjetničku autonomiju u hrvatskom kontekstu, te njihove različite aktere — od institucionalnih struktura do medijskih i političkih kampanja koje oblikuju javnu percepciju umjetničkog rada.
Maja Smrekar (1978., Slovenija) diplomirala je na Odsjeku za kiparstvo te stekla magisterij na Odsjeku za video na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani. Njezin rad istražuje teme pripadnosti, identiteta, obitelji i utjecaja neoliberalnih politika, spajajući umjetničko istraživanje s područjima poput ekologije, biotehnologije, umjetne inteligencije i robotike. Kroz interdisciplinarni pristup realizira projekte u medijima skulpture, performansa, instalacije, videa i hibridne umjetnosti, baveći se pitanjima ekofeminizma, posthumanizma i međuvrsnih odnosa. Izlagala je na više od 70 izložbi u institucijama poput MAXXI u Rimu, ZKM Karlsruhe, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, BOZAR-a u Bruxellesu i Kunsthausa u Beču i Bregenzu, kao i u okviru platforme L’internationale. Sudjelovala je na međunarodnim festivalima poput Ars Electronica i Transmediale te surađivala s brojnim umjetničkim i znanstvenim institucijama, uključujući Sveučilište u Ljubljani i Humboldtovo sveučilište u Berlinu. Dobitnica je niza nagrada, među kojima se ističu Prix Ars Electronica Golden Nica (2017.) i Nagrada Prešernova sklada (2018.), kao i Oton Župančič nagrada (2021.). Njezin rad uključen je u međunarodne zbirke i predstavljen u dokumentarnim i teorijskim publikacijama. Predavala je na više europskih i međunarodnih institucija, a od 2023. djeluje kao docentica na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani. Živi i radi u Ljubljani.
Oliver Frljić je diplomirao filozofiju i religijsku kulturu (2002), te kazališnu režiju i radiofoniju (2008) na Sveučilištu u Zagrebu. Već tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti profesionalno režira, a ubrzo počinje njegova regionalna i međunarodna afirmacija.
Radio je u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj i Belgiji. Produkcije su mu predstavljene na festivalima i u kazališnim kućama u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji.
Produkcije su mu predstavljene na najznačajnijim domaćim (Splitsko ljeto, Gavelline večeri, Dubrovačke ljetne igre, Marulićevi dani, Festival malih scena, Rječke ljetne noći, Tjedan suvremenog plesa, Zlatni lav, Osječko ljeto kulture…), regionalnim (Borštnikova srečanja, Bitef, Sterijino pozorje, MESS, Kotor-art, MOT, Ex Ponto, Tedan slovenske drame, Desire Festival…) i međunarodnim festivalima (Wiener Festwochen Beč, Kunstenfestivaldesarts Bruxelles, Dialog Festival Wroclaw, Lessingtage Hamburg, Neue Stücke aus Europa Wiesbaden, Festival Divadelná Nitra…).
Osim rada u brojnim institucijama, surađivao je s većinom skupina zagrebačke nezavisne scene (Montažstroj, BADco, OOUR, Sodaberg…).
Uz režiju, Frljić je bio i član uređivačkog odbora časopisa za izvedbene umjetnosti “Frakcija”, te predsjednik Centra za dramsku umjetnost. Također je radio i kao vanjski suradnik emisije “Kazalištarije” Trećeg programa Hrvatskog radija. Objavljivao je u novosadskoj “Sceni”, “Hrvatskom glumištu”, “Kazalištu”, “Frakciji” i drugdje. Godine 2012. bio je član žirija Nagrade za dramsko djelo “Marin Držić”.
U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl Zajca Rijeka do sada je režirao predstave “Turbo folk” (2008), i “Škrtac” (2009), a u HKD Teatru predstavu “Aleksandra Zec” (2013)
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu.
