Zakon o rodno uvjetovanom nasilju

Uznemiravanje žena na javnim mjestima
Uznemiravanje žena u poslovnom i radnom okruženju
Žene žrtve obiteljskog nasilja
Spolno uznemiravanje žena na fakultetima
Spolno uznemiravanje žena na internetu
Statistika i zakonska regulativa u Republici Hrvatskoj
Kako postupati?
Što učiniti ukoliko ste žrtva seksualnog nasilja?
Kako postupiti u slučajevima ako ste preživjeli seksualno nasilje?
Što možete očekivati u samom postupku?
Kako postupati ako ste žrtva verbalnog uznemiravanja?
Što možete Vi napraviti za sebe ako ste žrtva verbalnog uznemiravanja?
Kako postupati ako ste žrtva seksualnog egzibicionizma u javnom prostoru?
Što očekivati od institucija?
Što činiti u slučajevima fizičkog napada?
Što očekivati od institucija?
Kako postupiti ako ste žrtva seksističkog ponašanja poslodavca ili dijela kolektiva?
Što možete očekivati?
Kome se obratiti na sumnju u spolno uznemiravanje na fakultetu?
Što možete očekivati na podnesenu prijavu?
Kako postupiti ako ste žrtva spolnog uznemiravanja na internetu?
Što možete očekivati nakon prijave?
Kako postupiti ako ste žrtve obiteljskog nasilja?
Što možete očekivati od institucija?
Literatura
Web stranice

Žensko pitanje i pitanje roda

Pitanje „ženskih prava“, „prava žena“ te „jednakosti među spolovima“ u suštini je pitanje društvenog položaja žene koje je staro koliko i cjelokupno ljudsko društvo. Oblici društvenog uređenja kojim se kretao civilizacijski razvoj društva tretirali su ženu kao jedinku na bitno različite načine. Većinski dio razvoja ljudskog društva karakterizira neravnopravan položaj žene u odnosu na muškarce, što je uvjetovalo i nastanak tzv. ženskog pitanja.

Posljednja dva stoljeća označavaju i pobunu žena uslijed natprirodno nametnutom potrebom ženama da dokazuju svoja prirodna prava na ravnopravnost s muškarcima. Kao glavni „alibi“ klasnih podjela društva uzima se biološka komponenta koja ostvaruje sve kasnije temelje neravnopravnosti među spolovima. S tim u vezi izdvajaju se tri osnovna pravca položaja žene u društvu, u obitelji i pitanje žene kao osobe.

Biološki aspekt različitosti, gdje je van svake sumnje da su žene i muškarci drugačiji u odnosu na specifične anatomske karakteristike, stvorio je mit o muškoj civilizaciji i nadmoćnosti, kakvoj muškoj superiornosti, koji opstaje i danas. Teorije o ženskoj inferiornosti protežu se još od Platona koji je govorio da je žena „nesavršeni muškarac“, do Freuda s tvrdnjama da je „žena kastrirani muškarac“ i da je anatomski osiromašena. Među najpoznatijim maksimama jeste ona Schopenhauer a to je „duga kosa kratka pamet i muškarac misli, žena osjeća“.

Suvremena društva obiluju i seksizmom. Seksizam je svaki oblik izražavanja (čin, riječ, slika, gesta) koji se temelji na ideji da su neke osobe, najčešće žene, inferiorne zbog svojeg spola. Seksizam je štetan! Izaziva osjećaj bezvrijednosti, autocenzuru, pribjegavanje strategijama izbjegavanja, promjene ponašanja i pogoršanje zdravlja. Seksizam je jedan od glavnih uzroka neravnopravnosti spolova i nerazmjerno pogađa žene i djevojke.

Većina žena je barem jednom doživjela seksističko ponašanje i to stvara kontinuirano i dugotrajno opterećenje. Žene često primjenjuju strategije izbjegavanja i samocenzure kako bi se zaštitile od seksističkih komentara i postupaka, a njegov dugotrajni utjecaj može dovesti do pogoršanja njihova fizičkog i mentalnog zdravlja.

Današnji položaj žene, u društvu koje se globalno okreće re-patrijarhatu, opisuje se paradoksom u kojem se žene javno izložene u potrošnu robu i tretiraju se kao reklama, seks simbol, ukras ili igračka u rukama muškarca. Najbitniji aspekti suvremeni društvenih i obiteljskih odnosa baziraju se na tome da je uloga žene, datost koju dobiva rođenjem, bespogovorno rađanje djece i zadovoljavanje osnovnih i posebnih potreba muškaraca, odričući se bilo kakvih osobnih ambicija.

Prema feminističkim teorijama, korijen neravnopravnosti leži u patrijarhalnim odnosima moći te su žene one koje su podčinjene. Posebnim oblikom podčinjavanja, koja su prepoznata kao i kaznena djela, seksualnim se uznemiravanjem pokazuje i moć, kontrola i dominacija muškaraca nad ženama.

Iako su rod i rodni identitet zastupljeni u hrvatskom zakonodavstvu i preko dvadeset godina, kroz niz zakona, pravilnika, nacionalnih strategija, rješenja Ustavnog suda i odluka, i dalje se u društvu polemizira o postojanju i važnosti distinkcije u odnosu na spol. Upravo je izglasavanjem Zakona o ravnopravnosti spolova iz 2003. godine prepoznato da treba ukloniti spolne/rodne nejednakosti i rodne stereotipe na svim razinama, te uvažavajući rodni aspekt u svim obrazovno-nastavnim područjima. Pet godina kasnije usvojen je Zakon o suzbijanju diskriminacije koji u svom prvom članku navodi da se njime uređuje zaštita od diskriminacije po nizu osnova među kojima je i rodni identitet. I tako u nizu drugih dokumenata do danas.

Iako postoje biološke razlike između žena i muškaraca, objašnjene podjelama prema spolu (sex), rodne podjele (gender) odnose se na kulturalne ideale i stereotipe, odnosno na psihološka gledišta između žena i muškaraca. Rod se odnosi na skup kvaliteta, obilježja i ponašanja što se društveno očekuje od muškarca a što od žene i te razlike ne proizlaze iz bioloških razlika već od strane kulturalnih konstrukta o ideji muškosti i ženskosti. Primjena tradicionalnih uloga vodi mnogobrojnim oblicima diferencijacije i nejednakosti između žena i muškaraca, otimajući pravo i jednima i drugima na originalnost i autentičnost. Imajući u vidu nerazumijevanja samih pojmova, te politizaciju i zastrašivanje građana temama koje im nisu bliske, često se zamjenjuju i pojam rodno uvjetovanje nasilje koje se očituje kroz rodne uloge, norme i ponašanja a što opet vodi ka nejednakostima u društvu.

Uznemiravanje žena na javnim mjestima

Ova pojava se, u različitim kulturama, imenuje drugačije ali je sveprisutna i prepoznata je kao dio kulturnog obrasca ponašanja kada se opisuje uznemiravanje žena na ulicama, parkovima, u javnom prijevozu ili drugim zajedničkim površina koje su dio urbanih ali i ruralnih područja. Da se radi o novijem pogledu na bitan problem govori i podatak da je od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća započeto s pisanjem o uznemiravanju ove vrste. U stručnoj literaturi navode se dva glavna razloga odsustva interesa za temu. Prvi je da se radi o javnoj površini u kojoj nije ilegalno vršiti uznemiravanje osima ako se ne radi o napadu (trivijaliziran je problem), a drugi je da javne površine ne podliježu jednako strogim normama ponašanja.

Nažalost svjedoci smo da se uznemiravanje žena na javnim mjestima trivijalizira i smatra dijelom života. No važnim je bitno istaći da se takvo ponašanje, uvrede, dodirivanje nepoznatih muškaraca, štipkanje, praćenje ili dobacivanje, svakako imenuje kao diskriminirajuće ponašanje koje umanjuje osjećaj sigurnosti. Radi se o spektru omalovažavanja i dehumanizacije žene koji spadaju u različite aspekte nasilja. Takvo ponašanje ima svoje odlike i prepoznaje se po tome da je cilj uznemiravanja žena, osoba koja to čini je muškarac i oni se međusobno ne poznaju, radi se o licem u lice interakciji na javnom mjestu, poticaj je utemeljen na rodu i cilj nije ostvarivanje ravnopravne komunikacije. Jer važno je podcrtati da cilj uznemiravanja nije ostvarivanja željene interakcije u vidu nastavka smislene komunikacije, već se radi o izazivanju osjećaja straha, tjeskobe, ljutnje te dojma narušavanja tuđe privatnosti. U takvim odnosima žena je žrtva onoga koji uznemirava, agresivnog muškarca, koji daje verbalne i neverbalne znakove praćenje bojom glasa, tonalitetom, zurenjem ili približavanjem. Kroz različite geste, poglede i riječi muškarci vrše nametljivo ponašanje s ciljem dobivanja ženine pažnje, a sve promatrajući ženu kao seksualni objekt.

Uslijed ovakvog ponašanja, nametljivog i opasnog po drugu osobu, žene koja je žrtva muškarca koji se neprimjereno ponaša, dolazi do niza emocionalnih reakcija koje se opisuju strahom za vlastitu sigurnost uslijed opravdanog straha od najgrubljeg narušavanja ženske privatnosti činom silovanja. Silovanje, kao mogući ishod nametljivog ponašanja, izazova anksioznost i u dugotrajnim periodu izloženosti i depresiju same žrtve. Neke žene mogu podnositi posljedice i u sferi ekonomskih odnosa jer izbjegavaju poslove koji se odnose na obavljanje poslova na otvorenom kako bi izbjegle kolege ili druge muškarce koji vrše objektivizaciju i drugo nametljivo ponašanje.

Pokušaji obespravljivanja ženskog iskustva imaju dalekosežne posljedice po čitavo društvo jer se oblikuje i nameće slika poželjnih rodnih uloga koje onemogućavaju napore za ostvarivanjem jednakosti među spolovima. Većinom se takvo ponašanje, uznemirujuće i nametljivo, opisuje i objašnjava mentalitetom nekog područja u kojima je svako drugačije ponašanje zapravo neočekivano. U samim postupcima prijava nametljivog ponašanja muškaraca u odnosu na žene institucionalno biva zanemareno jer se smatra da nema elemenata nasilničkog ponašanja bez upotrebe gole sile. Većinom i samo u takvim slučajevima institucije sagledavaju pojedinačnu situaciju koja onda dobiva obrise kaznenog djela.

To ne čini svaki muškarac, ali svaka žena to zna. Catcalling, tako se naziva verbalno seksualno uznemiravanje. Dobacivanje ne bi trebalo miješati s komplimentima. Dobacivanje je iskorištavanje dominacije i moći. Preko 85 % žena doživjele su neki oblik uznemiravanja na ulici, u javnom prometu ili na radnom mjestu, pokazuju globalne statistike. Oko 40 % njih dobacivanja na ulici kao i buljenje neće doživjeti kao uznemiravanje, već kao općeprihvaćeno ponašanje u moderno doba, a smatraju da to prelazi u nasilje isključivo ako dođe do neželjenog fizičkog kontakta.

Da, dobacivanje na ulici je oblik seksualnog uznemiravanja!

Seksualno uznemiravanje definirano je Konvencijom Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji kao neželjeno verbalno ili neverbalno, odnosno fizičko ponašanje seksualne prirode u svrhu, odnosno uz ishod povrede dostojanstva osobe, posebno kada se stvara zastrašujuća, neprijateljska, degradirajuća, ponižavajuća odnosno, uvredljiva atmosfera.

Radi razumijevanja samog uznemiravanja, koje uključuje i ono koje se odigrava na javnoj površini, razlikujemo ono koje se odnosi na verbalno, vizualno i fizičko.

Verbalno:

• Iznošenje pogrdnih komentara ili seksističkih šala na osnovu spola ili drugim osobnim karakteristikama
• Iznošenje nepristojnih ili prijetećih primjedbi, širenje glasina ili ogovaranja o nekome – slanje uvredljivih ili uvredljivih e-poruka ili tekstualnih poruka
• Vikanje ili vrištanje na nekoga kao i zviždanje

Vizualno:

• Pravljenje opscenih gestikulacija ili lica
• Postavljanje uvredljivih slika ili karikatura
• Pravljenje sugestivnih ili uvredljivih pokreta rukama ili tijelom
• Prikazivanje uvredljivih plakata ili grafita

Fizičko:

• Neželjeno dodirivanje ili pipanje
• Nepoželjni zagrljaji ili poljupci
• Pljuvanje ili bacanje predmeta
• Blokiranje nečijeg puta ili guranje
• Prijeteće geste ili fizičko zastrašivanje nekoga

Nažalost, ovakvih situacija će uvijek biti ali je važno prepoznati uznemiravanje te aktivno doprinijeti da se zaštiti žrtva odnosno da se napravi distrakcija i pruži adekvatna podrška. To se čini na više načina a neki od njih su odvraćanje, pravljenje fizičke barijere između nasilnika i žrtve, animiranje ostalih prisutnih radi podrške, ali i alarmiranje represivnih organa.

Ovdje se javljaju različite posljedice kao odgovor na uznemiravanje na javnom mjestu: strah od silovanja, ograničavanje kretanja ali i samoobjektivizacija. Samoobjektivizacija dovodi do depresije, poremećaja prehrane i drugih psihičkih smetnji.

Uznemiravanje žena u poslovnom i radnom okruženju

Seksualno nasilje je vrsta nasilja koja obuhvaća širok spektar ponašanja, a Svjetska zdravstvena organizacija ga definira kao „bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga uporaba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve i njoj bliskih osoba“. Ova pojava je vrlo zastupljene na radnom mjestu koja jednako pogađa žene i muškarce svih dobi. Prema dosadašnjim istraživanjima do 75 % žena u Sjedinjenim Američkim Državama susrelo se sa seksualnim uznemiravanjem na radnom mjestu. Glavni cilj ovakvog ponašanja nije zadovoljenje seksualne želje već potvrda dominacije muškaraca na radnom mjestu, te se tako prema objavljenjem istraživanjima, potvrđuje da je volja u dokazivanju superiornosti muškaraca u odnosu na žene.

Glavni oblici seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu jesu seksualna ucjena i stvaranje neprijateljskog okruženja. Ucjena se odnosi na uvjetovanje napredovanja, povećanja plaće, dodjele zadataka ili napredovanja a to se sve ostvaruje seksualnom ucjenom, u najvećem broju slučajeva, između nadređene osobe i osobe koja navodi žrtvu na ispunjenje zahtjeva. Neprijateljsko radno okruženje je ono koje se odnosi na prijedloge seksualne prirode, neprimjerene šale i komentare, a sve s ciljem ometanja žrtve u svakodnevnom radu. Ono je karakteristično da je jednako rašireno i između kolega koji nisu nužno u ovisnom položaju, uloga moći, jedno od drugog, te su uključeni svi na svim nivoima hijerarhijske moći.

Europski parlament u Izvješću o mjerama za sprječavanje i borbu protiv zlostavljanja i spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, na javnim mjestima i u političkom životu u EU-u navodi da je za sprječavanje uznemiravanja u radnom okružju neophodno stvaranje spolno ravnopravne radne kulture gdje se zaposlenici s poštovanjem odnose jedni prema drugima. Ovo je posebno važno jer su ovakvim ponašanjem, koje nije očekivano, pogođeni svi koji rade u kolektivu.

Nažalost situacija nije idealna u odnosima manjih, obiteljskih, tvrtki koje su pre svega orijentirane na biznis bez volje za prepoznavanjem nesigurnog radnog okruženja koje potiču. U takvim situacijama žene su izložene neprestanim vidovima seksističkog ponašanja koje im remeti emocionalnu stabilnost, izazivajući im osjećaj tjeskobe i srama a sve vođeno mogućnosti gubitka radnog mjesta. To je veliki izazov za institucije koje rijetko odbijaju ovakve vidove pritužbi te sve ostaje u nezabilježenoj sferi privatnih poslovnih odnosa.

Većina kompanija koje posluju u Republici Hrvatskoj imaju unutarnje mehanizme zaštite promovirajući nultu stopu tolerancije prema bilo kojem vidu seksualnog uznemiravanja ili nasilja. To se kontrolira posjedovanjem više instanci zaštite, mogućnosti slobodnog obraćanja i prijava osobama koje su posebno zadužene za uklanjanje svih oblika netolerancije ili uznemiravanja.

Posljedice ovakvog ponašanja daje višestruke, negativne, rezultate koji vidljivo smanjuju produktivnost, povećavaju depresiju, stres, gubitak fokusiranosti i umanjuju motivaciju. Ovo se sve pretače na privatne odnose koji trpe uslijed profesionalnih poteškoća koje se ne rješavaju i time dovode i do česte promijene posla.

Žene žrtve obiteljskog nasilja

Nasilje u obitelji je obrazac ponavljajućeg fizičkog, seksualnog i emocionalnog nasilja i ponašanja koje jedna osoba u vezi koristi kako bi ostvarila moć i kontrolu nad drugom. Nasilje u obitelji nikada nije slučajan ili izolirani incident i često mu se ozbiljnost i učestalost s vremenom povećavaju.

Fizičko, tjelesno, nasilje uključuje bilo koji oblik fizičkog zlostavljanja kao što je naguravanje, ćuškanje, davljenje, čupanje kose, pritiskanje (npr. uza zid, u ugao prostorije), udaranje rukama, nogama ili predmetima, nanošenje povreda i opekotina, izbacivanje iz kuće, zaključavanje u neku prostoriju.

Psihičko nasilje odnosi se na oblike emocionalnog zlostavljanja čiji je cilj ostvariti moć i kontrolu nad žrtvom. Uključuje različite zabrane koje nisu primjerene dobi žrtve (npr. druženja s prijateljima, zapošljavanje), prijetnje žrtvi ili njoj dragoj osobi, vrijeđanje i ponižavanje, ismijavanje u javnosti, omalovažavanje, proglašavanje žrtve psihički bolesnom ili nestabilnom, ucjenjivanje, ograničavanje i kontrola kretanja, uhođenje, neprestano provjeravanje (npr. izravno ili telefonom), izoliranje od socijalne mreže, manipuliranje osjećajima žrtve i slično.

Seksualno nasilje obuhvaća seksualno uznemiravanje, što znači svako neželjeno seksualno ponašanje druge osobe koje ponižava i ugrožava dostojanstvo i sigurnost žrtve. Uključuje tjelesni kontakt kao što je dodirivanje, glađenje, štipanje, pripijanje uz tijelo, ali i verbalno ponašanje (ustrajavanje u nagovaranju na spolni odnos, sugestivne primjedbe koje žene definiraju kao spolni objekt), ostavljanje na dostupnom mjestu pornografskih i seksualno sugestivnih slika. Krajnji oblik seksualnog nasilja je silovanje (seksualni kontakt bez dobrovoljnog pristanka koji je iznuđen primjenom sile i/ili prijetnjama) i seksualna zloupotreba djece.

Za stručno postupanje u situacijama obiteljskog nasilja važno je da stručnjaci različitih institucija, koji bivaju u interakciji s članovima obitelji, mogu na vrijeme prepoznati potrebe za intervencijom. U tom smislu važno je prepoznati indikatore obiteljskog nasilja ili obrasce ponašanja koji su alarmantni za institucionalno postupanje.

Tjelesni indikatori:

• Masnice
• Manje posjekotine
• Frakture
• Kronična bol
• Prekid trudnoće
• Komplikacije tijekom trudnoće
• Gastrointestinalni poremećaji
• Spolno prenosive bolesti
• Znakovi gušenja

Psihološki indikatori:

• Anksioznost
• Depresija
• Poremećaji prehrane
• Samoozljeđivanje
• Fobije
• Somatski poremećaji
• Narušena koncentracija i poremećaju spavanja

Emocionalni indikatori:

• Sram
• Strah
• Bijes
• Nedostatak adekvatne podrške
• Osjećaj bezvrijednosti i distanciranosti

Socijalni indikatori

• Nezaposlenost
• Beskućništvo
• Financijski dug
• Nedostatak prijatelja i obiteljske podrške
• Izolacija

Ponašajni indikatori

• Opisivanje partnera kao kontrolirajućeg ili sklonog bijesu
• Tjeskoba u prisutnosti partnera
• Neuvjerljiva objašnjenja ozljeda
• Nedavni razvod ili razdvojenost
• Neprihvaćanje savjeta
• Potreba dolska kući u točno vrijeme i strah radi toga

Ako se utvrdi ili posumnja na nasilje u obitelji neophodno je uključivanje više institucija i stručnjaka kako bi se odmah zaustavila izloženost nasilju. Protokol o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji navodi obaveze nadležnih tijela (policija, centri za socijalnu skrb, zdravstvene ustanove, odgojno obrazovne ustanove, pravosudna tijela) da zaštite žrtvu nasilja u obitelji, izdvoje je od nasilnika i spriječe potencijalno ponavljanje nasilničkog ponašanja. Izuzetnu ulogu u svemu tome imaju i specijalizirane organizacije civilnog društva koje se kroz svoj rad decenijama bave zaštitom žena žrtvama obiteljskog nasilja koje daju ogroman afirmativan doprinos i podršku.

Spolno uznemiravanje žena na fakultetima

Kao glavni pokretač spolnog uznemiravanja u obrazovnim institucijama jeste korištenje moći i autoriteta nad studentima/cama ugrožavaju njihov seksualni identitet što rezultira nemogućnošću studenata/ica za ispunjavanje studentskih obveza i ostvarenje obrazovnih prava i mogućnosti. Seksualno uznemiravanje može da se događa između studenata i profesora ali nenastavnog osoblja te je praćeno prisilom, prijetnjama ili upotrebom fizike sile. Među glavnim razlozima spolnog uznemiravanja u obrazovnim institucijama navode se stereotipizacije rodnih uloga u društvu i odnos moći.

Ovo sve ima za posljedicu da dolazi do smanjenja djelovanja aktivnosti studenata u akademskom radu, smanjenje fokusiranosti, izbjegavanje susreta s onime koji uznemirava ili ispisivanjem iz institucije.

Sveučilišta samostalno, s pratećim fakultetima, uređuju ovu materiju donošenjem Pravilnika o zaštiti seksualnog uznemiravanja koji navodi bitnost edukacije nastavnika i studenata o spolnom uznemiravanju i svim oblicima rodne diskriminacije. Glavni ciljevi jesu zaštita od povrede dostojanstva osobe uz uklanjanje osjećaja zastrašivanja, neprijateljskog i uvrjedljivog okruženja. Studente se od uznemiravanja i diskriminacije sinergijski štiti posebnim povjerenicima za zaštitu studenata, zasebno povjerenstvo te i sam dekan. Postupak za zaštitu studenata od seksualnog uznemiravanja i diskriminacije provodi se hitno, a tijela ne smiju odugovlačiti. Poštuje se, obavezno, dostojanstvo, kako prijavitelja, tako i prijavljenog, s posebnim naglaskom na zaštitu osobnog identiteta.

Spolno uznemiravanje žena na internetu

Čak 70 % žena i djevojčica doživjele su uznemiravanje putem interneta, jednako toliko doživjelo je uhođenje, a svaka od njih doživjela je u stvarnom svijetu neki oblik fizičkog ili psihičkog uznemiravanja ili zlostavljanja.

Prema dostupnim podacima žene značajno češće žrtve seksualnog uznemiravanja i uhođenja na internetu nego muškarci. Prema Europskom institutu za ravnopravnost spolova (EIGE) sedam od deset žena doživjelo uhođenje na internetu. U studiji Službe Europskog parlamenta za istraživanja naslovljena „Borba protiv rodno uvjetovanog nasilja: Nasilje na internetu” (procjena europske dodane vrijednosti) o rodno uvjetovanom nasilju na internetu procjenjuje da je od 4 % do 7 % žena u Uniji u 12 mjeseci koji su prethodili studiji doživjelo uznemiravanje na internetu, dok je između 1 % i 3 % doživjelo uhođenje na internetu. Oblici rodno zasnovanog elektroničkog nasilja uključuju online govor mržnje, trolling, uznemiravanje na internetu, uhođenje na internetu, napad na privatnost, doxing, dijeljenje sadržaja bez pristanka, hakiranje, krađu identiteta, cyberbullying i seksualno iskorištavanje ili osvetničku pornografiju.

Najčešći oblik online nasilja je objavljivanje pornografskog sadržaja bez pristanka žrtve, poznatije kao seksualno iskorištavanje na internetu ili osvetnička pornografija. Osvetnička pornografija je termin koji se uvriježio u javnosti i medijima, a riječ je o zlouporabi snimki spolno eksplicitnog sadržaja, odnosno o napadu na privatnost koji izaziva iznimno teške posljedice kod žrtve. Kazneno Zakon Republike Hrvatske prepoznao je važnost ovakve zloupotrebe i osvetničkog ponašanja te je uveo kazneno djelo u članku 144. Kaznenog zakona.

Posebno kod maloljetnih osoba potrebna je stalno nadgledanje njihovog sadržaja na način koji neće biti otuđivanje njihovog prava na privatnost ali sa stalnim monitoringom i osvješćivanjem opasnosti koje Internet nosi. Radi se o paralelnom svijetu koji nije dovoljno reguliran i koji nosi ogromne rizike od govora mržnje i maltretiranja do seksualnog i svakog drugog iskorištavanja.

Statistika i zakonska regulativa u Republici Hrvatskoj

Prema Izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, a uspoređivani s podacima iz 2022. godine, evidentiran je nastavak rasta broja pritužbi zbog spolnog uznemiravanja kao oblik diskriminacije iz područja disciplinskog/stegovnog/radnog i prekršajnog prava ali i u području kaznenog prava, posebice u sustavima zapošljavanja, rada i obrazovanja. „Na godišnjoj razini, Pravobraniteljica zaprima okvirno između 500 i 800 pritužbi građana/ki na diskriminaciju, od čega otprilike 1/5 dolazi iz područja zapošljavanja i rada. Pa je tako 2023. – 118 pritužbi zaprimljeno iz područja zapošljavanja i rada dok se od tog broja njih 28 odnosilo na uznemiravanje i spolno uznemiravanje (24 %)“- pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

Do 2013. godine u Republici Hrvatskoj se seksualno uznemiravanje prijavljivalo preko Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o suzbijanju diskriminacije, gdje se definiraju pojmovi spolnog uznemiravanja. Zakonom o ravnopravnosti spolova je uznemiravanje definirano kao „neželjeno ponašanje uvjetovano spolom osobe, koje ima za cilj ili koje stvarno predstavlja povredu osobnog dostojanstva i koje stvara neugodno, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje“. Zakonom o suzbijanju diskriminacije se „osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije“.

Izmjenama Kaznenog zakona spolno uznemiravanje je prepoznato kao kazneno djelo. Prema Zakonu, „spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje“. Zakon o radu također zabranjuje bilo kakvo diskriminacijsko postupanje u radnom okruženju čime se dodatno štite prava radnica/ka kao i Kazneni zakon predviđa kazneno djelo zlostavljanje na radu.

Nije nebitno razumjeti i postojanje prekršaja koji se odnose na Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji navodi drsko i neprimjereno ponašanje. Ovaj dio se najviše primjenjuje u uznemiravanju, prilikom pokušaja dokazivanja, seksualnog ili bilo kojeg drugog neprimjerenog ponašanja, na javnom mjestu. Vezano za obitelji i obiteljske odnose važne su izmjene Zakona o kaznenom postupku, Kaznenog zakona ali i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kojima se su predložene strože kazne za nasilnike i osnažen je sustav zaštite žrtava.

Kako postupati?

Ako ste bili žrtva nekog vida nasilja: verbalnog, fizičkog ili spolnog potrebno je prijaviti nasilje. Tu ključnu ulogu imaju policijski službenici koji su u najvećem broju slučajeva prvi kojima se žrtve obraćaju nakon doživljene traume. S tim u vezi policijski službenici bi trebali biti osobno senzibilizirani, davati osjećaj povjerenja i empatije, te iskazati interes za navode i koje bivaju izrečene. Bitno je stvoriti sigurno okruženje, da li u policijskoj postaji ili na samom mjestu počinjenja kaznenog djela, kako bi se žrtvi poslala poruka da će biti zaštićena. Važno je da se u takvim situacijama dislociraju žrtva i počinitelj kako bi se izbjeglo zastrašivanje, ponovna traumatizacija ali i ponavljanje negativnih emocija. Da bi se sve to postiglo neophodna je kontinuirana edukacija svih policijskih službenika koji će razumjeti i širi kontekst koji je u opisanim situacijama jednako bitan koliko i izrečeni sadržaj od strane žrtve kaznenog djela.

Dešavaju se i situacije kada nije jasno, razvidno samom događaju, kako je i zašto došlo do kojekakvog postupanja žrtve i onoga tko je počinio nasilje a odnosi se na prijavu fizičkog nasilja žene i verbalnog nasilja muškarca. U takvim situacijama treba razumjeti kontekst te se distancirati, koliko je to moguće u datim okolnostima, od doslovne primjene zakonskih odredbi koje u određenim primjerima nisu istovjetni. Svaku osobu koja prijavi spolno uznemiravanje treba pomno saslušati, posvetiti joj vremena i pažnje kako bi prokomentirala sve bitne događaje koji policijskim službenicima daju uvid u okolnosti događaja. Da bi se ostvarilo tako bitno, najbitnije, povjerenje u odnos žrtve i policijskog službenika neophodno je da se napravi korak dalje te da se žrtvi omoguće sve informacije u svezi njenih prava i tijeka same prijave.

Kao jednako važni dionici, posebno u odnosu na obiteljsko nasilje, jesu centri za socijalnu skrb. Njihova uloga je ključna kada se govori o odnosu s djecom, obiteljskom nasilju i zaštiti žena od nasilnika. Centri za socijalnu skrb bitni su u postupcima vezanim s razvodima i donošenjem odluka o roditeljskoj skrbi koji se odnose na davanje prijedloga i mišljenja sudu. Neophodno je izbjegavati negativne prakse donošenja sudova o muškarcima i ženama, očevima i majkama, te se aktivno usredotočiti na interese maloljetne djece i zaštite žrtava. Kao važna situacija jeste otklanjanje i prisiljavanje susreta maloljetne djece s nasilnim roditeljem ni pod koju cijenu te osiguravanje sigurnog okruženja unutar samog centra za socijalnu skrb u prvim mjesecima postupka.

Na internetskim stranicama Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova nalazi se obrazac za prijavu spolnog uznemiravanja: https://www.prs.hr/contact2/form

Kako je i navedeno na internetskim stranicama Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske mogu se obratiti sve osobe koje žele upozoriti na slučaj diskriminacije ili kršenja prava na osnovi spola, rodnog identiteta ili izražavanja, spolne orijentacije, bračnog i/ili obiteljskog statusa bez obzira jesu li izravno oštećeni/e. Pravobraniteljica ne progoni počinitelje prijestupa (prekršaja i/ili kaznenih djela), bez obzira da li prijestupi imaju ili ne spolni predznak, niti osigurava direktnu zaštitu žrtava, već po pritužbama građana/ki prati postupanje poslodavaca i ostalih nadležnih tijela, uključujući i policiju u procesuiranju spolnog uznemiravanja te ostalih po spolu diskriminatornih prijestupa. Ako utvrdi da praćena tijela u postupku dodatno spolno diskriminiraju žrtvu, neosnovano odbijaju pokrenuti postupak, odnosno ne osiguravaju adekvatnu zaštitu žrtve, ne sankcioniraju počinitelja ili ne postupaju sukladno zakonu, pokrenuti će antidiskriminacijske postupke protiv istih koji mogu rezultirati izricanjem upozorenja, preporuka i prijedloga. Ako Pravobraniteljica sazna za povredu odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova s obilježjima kaznenog djela, podnijet će prijavu nadležnom državnom odvjetništvu na daljnje postupanje. Ako pravobraniteljica ocijeni da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova može podnijeti prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti zakona, odnosno ustavnosti i zakonitosti drugih propisa ili predložiti postupak izmjene zakona i propisa.

Što učiniti ako ste žrtva seksualnog nasilja?

Protokol o postupanju u slučajevima seksualnog nasilja navodi da potrebno uključiti sve dionike u samom postupku zaštite. Policiju koja provodi hitne mjere pružanja odgovarajuće zaštite sa smanjenjem rizika od dalje viktimizacije i prikupljanja dokaza. Pod odmah, bez odgode, zaštiti zdravlje i život žrtve, osiguranja mjesta događaja i prikupljanje obavijesti o događaju. Zdravstvena zaštita žrtava seksualnog nasilja provodi se u okvirima koje propisuje Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakon o zaštiti prava pacijenata, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i drugi pravni propisi iz ovog područja. Žrtva seksualnog nasilja može biti upućena u zdravstvenu ustanovu od strane primarne zdravstvene zaštite, može doći sama ili uz pratnju policije i/ili osobe od povjerenja. Ako žrtva dođe bez pratnje policije zdravstveni radnici/e obvezni su bez odgode pozvati policiju, a ako je žrtva dijete, potrebno je obavijestiti roditelje, skrbnika/cu, odnosno osobu kojoj je povjerena skrb o djetetu, osim ako se sumnja da su oni počinitelji seksualnog nasilja u kom slučaju se poziva stručnog radnika/cu Zavoda, odnosno izvan radnog vremena dežurnog stručnog radnika Zavoda.

Za sve osobe koje prežive seksualno nasilje iznimno je važna pravovremena, lako dostupna i stručna pomoć i podrška. Ona je u Hrvatskoj dostupna u okviru nadležnih institucija, kao i od strane organizacija civilnog društva tzv. izvaninstitucionalna pomoć i podrška. Izvaninstitucionalna pomoć i podrška žrtvama seksualnog nasilja uključuje mjere pružanja pomoći i potpore žrtvama seksualnog nasilja sukladno međunarodnim dokumentima i zakonskim propisima.

Za žrtve seksualnog nasilja u Republici Hrvatskoj kao specijalizirana služba djeluje Ženska soba – Centar za žrtve seksualnog nasilja (dalje: Centar). U okviru Centra multidisciplinarni tim stručnjakinja pruža besplatnu, pravovremenu i lako dostupnu pomoć i podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje i njima bliskim osobama. U Centru je direktan rad s osobama koje su preživjele seksualno nasilje utemeljen na kombinaciji tri ključna pristupa – razumijevanje rodne perspektive seksualnog nasilja, pristup usmjeren na žrtvu i pristup utemeljen na razumijevanju utjecaja traume. Usluge su dostupne djeci od 15. do 18. godine i svim punoljetnim osobama: psihološko savjetovanje (krizno, dugotrajno), psihoterapijski rad u proradi traumatskog iskustva, pravno savjetovanje uključujući i informiranje o pravima u okviru kaznenog postupka, informiranje o dostupnim uslugama u sustavu zdravstva, podrška u postupku prijave seksualnog nasilja, priprema za sudski postupak, pratnja tijekom sudskog postupka na sve nadležne institucije u svojstvu osobe od povjerenja (pratnja u policiju, bolnicu, državno odvjetništvo, sud, Zavod), dostavljanje potrebnih podataka o žrtvi na zahtjev tijela koja provode pojedinačnu procjenu (policijskih službenika, državnih odvjetnika i sudaca), uz suglasnost žrtve, informiranje i savjetovanje za žrtvi bliske osobe, razvoj i tisak različitih edukacijskih i informativnih materijala namijenjenih osobama koje su preživjele seksualno nasilje.

Osim u okviru rada Ženske sobe (Centra), usluge osobama koje su preživjele seksualno nasilje dostupne su u okviru rada drugih organizacija civilnoga društva, koje imaju dugogodišnje iskustvo i specijalizaciju radu sa ženama i djecom koja su preživjela nasilje u obitelji, uključujući i seksualno nasilje, kao i organizacije koje su specijalizirane za rad s djecom koja su preživjela nasilje, kao što su, na primjer, SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava, Autonomna ženska kuća Zagreb, Centar za žene žrtve rata – ROSA, Domine, B.a.b.e., Ambidekster klub, Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, Dječji dom “Tić”, Rijeka, Hrabri telefon, Djeca prva i mnoge druge. Opće službe za podršku uključuju, osim institucionalnog djela (Službe za podršku žrtvama i svjedocima pri Ministarstvu pravosuđa i uprave kao koordinacijskog tijela sustava podrške i odjela za podršku žrtvama i svjedocima pri sedam županijskih sudova, o čemu se detaljnije govori u poglavlju 4. Pravosudna i ostala tijela) i izvaninstitucionalni dio sustava za podršku žrtvama. Većina općih službi za podršku djeluju u okviru Mreže podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela (dalje u tekstu: Mreža podrške i suradnje) koju sačinjava 11 organizacija civilnoga društva koje pružaju pomoć i podršku na području 17 županija (www.mrezapodrskeisuradnje.com) za žrtve svih kaznenih djela, uključujući i žrtve seksualnog nasilja. Dostupne usluge u okviru rada Mreže podrške i suradnje su: emocionalna i praktična podrška, tehničke i praktične informacije te informacije o pravima žrtava, usluge pravnog i psihološkog savjetovanja, pratnja na sud, pratnja na policiju, državno odvjetništvo i/ili područni ured Zavoda.

U Republici Hrvatskoj ustrojena je i linija Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja (dalje u tekstu: Nacionalni pozivni centar) 116 006. Djelokrug Nacionalnog pozivnog centra obuhvaća: informiranje o žrtava i svjedoka kaznenih djela i prekršaja o njihovim pravima, pružanje emocionalne podrške, upućivanje na relevantne organizacije civilnoga društva i institucije, pružanje različitih praktičnih informacija, pomoć pri ispunjavanju obrasca zahtjeva novčane naknade.

1. Kako postupiti u slučajevima ako ste preživjeli seksualno nasilje?

Odluka hoće li žrtva prijaviti seksualno nasilje isključivo je na osobi koja je nasilje i doživjela ali je važno istaći da se djela protiv spolne slobode progone po službenoj dužnosti (silovanje, bludne radnje, teška kaznena djela protiv spolne slobode itd.)! Radi se o mješavini emocionalnih i fizičkih trauma koje utječu na život žrtve seksualnog nasilja i važno je znati kako trebate postupiti prilikom prijave. Odmah je potrebno otići na neko sigurno mjesto. Bitno je pozvati osobu od povjerenja koja će se naći uz Vas. Pokušajte da se ne tuširate, perete ruke ili obavljate nuždu kako ne biste uništili dokaze. Sačuvajte odjeću u kojoj ste i nemojte mijenjati svoj trenutni izgled. Sve, uz pratnju i/ili podršku druge osobe, prijavite policiji te se nemojte osjećati loše ako imate emocionalne reakcije koje su potencirane trenutnim osjećajem straha i stida. Potražite adekvatnu stručnu pomoć na koju imate prava!

1.1. Što možete očekivati u samom postupku?

Prilikom prijave kaznenog djela seksualnog nasilja policiji ili Državnom odvjetništvu, odmah ili s odgodom, od Vas će biti tražene sve informacije o samom činu. Policija Vas može ispitati o detaljima koji Vama mogu biti mučni, zato je vrlo važno da imate na raspolaganju i odgovarajuću emocionalnu podršku. Policijski službenici su u pravilu posebno educirani za postupanje prema žrtvama seksualnog nasilja. Prilikom postupka prijave kaznenog djela imate prava na pratnju! To je osoba od povjerenja koja će biti uz Vas u svakom trenutku i u svakoj prostoriji. Imate pravo da Vam i tijela kaznenog progona pruže adekvatnu psihološku podršku. Imate pravo da budete ispitivani od osobe istog spola, možete odgovarati na ona pitanja i do one mjere koja su Vama prihvatljiva, a imate i pravo i na tajnost osobnih podataka.

2. Kako postupati ako ste žrtva verbalnog uznemiravanja?

U slučajevima verbalnog uznemiravanja kao što je zviždanje, vrijeđanje ili dobacivanja s neprimjerenim riječima, najbolje je potražiti pomoć drugih osoba na licu mjesta, ako ste u javnom prostoru s više osoba, ali i procijeniti datu situaciju. Svako nametljivo ponašanje, a to je ono koje prelazi naše osobne granice prihvatljivog, jesu uznemiravanje koje treba prijaviti policiji.

2.1. Što možete Vi napraviti za sebe ako ste žrtva verbalnog uznemiravanja?

Pokušajte procijeniti mogućnosti eskalacije iz verbalnog uznemiravanja na tjelesno nasilje. Pokušajte ostati smireni, bez ostvarivanja bilo kakvih kontakata s osobom koja se ponaša nametljivo. Ako se osjećate ugroženo svakako potražite pomoć drugih osoba u Vašoj blizini ili pozovite policiju. Kako ovakvo ponašanje nije očekivano, te može da poremeti osobno samopouzdanje možete u slučaju dužeg osjećaja straha i uznemirenosti, potražiti i psihološku podršku i/ili se obratiti specijaliziranim udrugama koje se bave mentalnim zdravljem i/ili zaštitom žena od spolnog i svakog drugog uznemiravanja.

3. Kako postupati ako ste žrtva seksualnog egzibicionizma u javnom prostoru?

Kada se dogode situacije bludnog ponašanja, seksualnog egzibicionizma (onaniranje karakteristično za javni prijevoz), tada govorimo o prekršajima protiv javnog reda i mira jer se narušava mir i omalovažuju moralni osjećaju građana. Sve je potrebno prijaviti policiji.

Ako neko počini djela okarakterizirana kao tzv. bludne radnje, nedozvoljeno pipanje, „trljanje“ ili spolni odnošaj ili s njom izjednačenu spolnu radnju bez pristanka onda se radi o kaznenom djelu koje se prijavljuje policiji.

3.1. Što očekivati od institucija?

Imajući u vidu da se ovdje, ovisno od okolnostima, radi o prekršaju odnosno kaznenom djelu, treba postupiti tako da se zaštite interesi žrtve. Od policije treba očekivati punu suradnju i razumijevanje za doživljenju traumu, kako bi se izbjegla trivijalizacija samog događaja.

4. Što činiti u slučajevima fizičkog napada?

Ovakve situacije su izuzetni stres po žrtvu jer su direktna ugroza njenog fizičkog i duševnog mira. Odmah je potrebno prijaviti policiji ili ako se situacija dogodila nakon protoka vremena i Državnom odvjetništvu. Kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti prijavljuju se, kako zakon nalaže, Državnom odvjetniku, a sam postupak objašnjen je u Zakonu o kaznenom postupku.

4.1. Što očekivati od institucija?

Prije svega imate pravo da budete saslušani i tretirani s punim poštovanjem Vašeg dostojanstva! Policija bi u slučajevima nametljivog, fizičkog ili spolnog uznemiravanja trebala postupati s posebnom pažnjom kako bi Vas se zaštitilo, uspostavilo povjerenje, te uspješno proveo kazneni postupak protiv počinitelja. Imate pravo da se obratite i drugim relevantnim institucijama, u bilo kom dijelu postupka, kao što je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, ali i organizacije civilnog društva koje Vam mogu pomoći u ostvarivanju Vaših prava i/ili Vam pružiti psihološku pomoć.

5. Kako postupiti ako ste žrtva seksističkog ponašanja poslodavca ili dijela kolektiva?

Bitno je istaći da se ovakvo ponašanje, agresivno, neumjesno, nametljivo i suprotno svim uzusima dobrog ponašanja ne tolerira te da može stvoriti ponižavajuće okruženje, osjećaj straha, tjeskobu i nelagodu. Kompanije već imaju etičke i sindikalne predstavnike koji provode nultu toleranciju na bilo kakvo seksističko ponašanje. Ako tako nešto ne postoji kod Vašeg poslodavca možete zatražiti pomoć od lokalnih sindikata do nezavisnih institucija (pravobraniteljica za ravnopravnost spolova).

5.1. Što možete očekivati?

Statistika navodi da među onim ispitanicima koji su doživjeli neki oblik nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu, mobing ali i seksizam, da njih preko 90 % nije podnijelo prijavu! Veliki broj njih, čak 66 %, navodi da imaju nepovjerenje u sustav i da se ništa ne bi promijenilo i podnošenjem prijave. Mnogi se plaše da bi u daljem procesu obrade prijave doživjeli dodatnu viktimizaciju. Imate prava na definiranje odgovornosti i samog poslodavca koji treba da identificira počinioca i procesuira zlostavljača u radnoj sredini. Trebate dobiti i adekvatnu psihološku podršku, od strane tvrtke ili eksternih pomagača koji su educirani za ovakvu vrstu neprimjerenog ponašanja ali i članova sindikata ili drugih organizacija koje se bave materijom radnog prava.

6. Kome se obratiti na sumnju u spolno uznemiravanje na fakultetu?

Ako ste žrtva spolnog uznemiravanja preporučuje se prijava nadležnom tijelu za pritužbe ili zaštitu ljudskih prava na samom fakultetu. Jednako tako prijava može biti podnesena pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, odgovarajućoj organizaciji civilnog društva, policiji ili Državnom odvjetništvu.

6.1. Što možete očekivati na podnesenu prijavu?

Postupanje svih unaprijed određenih službi, koje su razvile protokole, s punom podrškom koja će onemogućiti osjećaj straha od odmazde, izazivanja krivice ili tjeskobe. Da ćete u samom postupku utvrđivanja svih relevantnih činjenica biti tretirani jednako i s punim uvažavanjem, bez odavanja Vašeg identiteta trećim osobama koje nisu direktno uključene u sam proces obrade zaprimljene prijave. Jednako tako imate pravo na dobivanje i adekvatne stručne psihološke pomoći od strane fakulteta ili institucija, osoba, koje oni imenuju.

7. Kako postupiti ako ste žrtva uznemiravanja na internetu?

Potrebno je zadržati dokaze, screenshot samih poruka, fotografija ili drugih dokumentiranih dokaza. Pokušajte blokirati ili ograničiti pošiljaoca neprimjerenog sadržaja kako biste prekinuli niz neprimjerenih interakcija. Potrebno je obratiti se policiji ako se osjećate ugroženo uslijed takvog oblika spolnog uznemiravanja. Sve možete prijaviti i samoj platformi preko na kojoj imate otvoren profil, a možete se obratiti obitelji, prijateljima ili stručnjacima za psihološku podršku.

Ako ste žrtva tzv. osvetničke pornografije neophodno je izvršiti prijavu do tri mjeseca od samog saznanja.

7.1. Što možete očekivati nakon prijave?

Kako se same prijave najviše odnose na obraćanje policiji nije nebitno istaći da se u ovakvim situacijama, kako bi se izbjegla banalizacija samog događaja i izazvanog bezvrijednosti žrtve, prijava podnosi u prisustvu i drugih osoba – pratnje. Tako će se napraviti atmosfera sigurnosti, koja je nužna, a imate pravo i dobiti informacije o tijeku postupka prema podnesenoj prijavi.

8. Kako postupiti ako ste žrtve obiteljskog nasilja?

Ako ste u prilici odmah pozvati policiju! Ako je Vaš život u opasnosti odmah je potrebno i pobjeći s mjesta događanja radnje, ako je to moguće, te potražiti i sigurno mjesto u kojem ćete izbjeći ponavljanje nasilja!

8.1. Što možete očekivati od institucija?

Republika Hrvatska donijela je niz zakonskih rješenja i protokola koji se odnose na prevenciju i zaštitu žena od obiteljskog nasilja. Najvažniji dionici u samom postupku pri zaštiti i prijavi u slučajevima obiteljskog nasilja jesu policija, centri za socijalnu skrb, Državno odvjetništvo, sudovi ali i organizacije civilnog društva koje su posebno specijalizirane za pružanje podrške, fizičke, emocionalne i pravne zaštite. Imate prava na poseban tretman, puni osjećaj empatije bez osuđivanja i izazivanja osjećaja straha, u čitavom lancu zaštite koji će prevenirati ponovnu viktimizaciju te puno poštovanje Vaših prava. Najvažnije je da znate da niste sami i da država, s pratećim mehanizmima, ima obavezu da Vas zaštiti i Vaše je pravo da to od nje i očekujete.

Literatura:

1. Ajduković M. Određenje i oblici nasilja u obitelji. Nasilje nad ženom u obitelji: osobni, obiteljski ili javnozdravstveni problem? U: Ajduković M, Pavleković G (ur.) Nasilje nad ženom u obitelji. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 2004;13-17.
2. Borić R. (ur.) (2007). Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske Unije. Zagreb: Centar za ženske studije i Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH. Pregledano 19. kolovoza 2011. (http://www.ured-ravnopravnost.hr/ site/preuzimanje/biblioteka-ona/pojmovnik_rodni.pdf).
3. Buljan Flander G. Izloženost djece nasilju: Jesmo li nešto naučili? U: Kolesarić V (ur.) Zbornik radova znanstvenostručnog skupa Psihologija i nasilje u suvremenom društvu: Psihologija nasilja i zlostavljanja. Osijek: Filozofski fakultet, 2007.
4. Križan, H. (2018). Obiteljsko nasilje – Priručnik za stručnjake. Edukacijsko- rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
5. Mamula, M. (2005.). Definicije i oblici seksualnog nasilja. U: Mamula, M. i Komarić, N. (ur.), Seksualno nasilje – teorija i praksa (str. 9-24). Zagreb: Ženska soba.
6. Mamula, M. (2017.). Seksualno zlostavljanje – posljedice na seksualno zdravlje. U: Mrduljaš-Đujić i sur. Osnove seksualne medicine (str. 137-149). Split: Naklada Redak.
7. Mamula, M. (2020.a). Seksualno nasilje – Definicije i osnovni oblici. U: M. Mamula (ur.) Seksualno nasilje nad i među djecom i mladima (str. 9-15). Zagreb: Ženska soba.
8. Mamula, M. (2020.b). Indikatori i posljedice seksualnog nasilja. U: Mamula (ur.) Seksualno nasilje nad i među mladima (str. 46-55). Zagreb: Ženska soba.
9. Mamula, M. i Dijanić Plašć, I. (2007.). Seksualno nasilje: prepoznajmo, spriječimo. Zagreb: Ženska soba.
10. Tanasković, B. i Račeta, M. (2007). Istraživanje seksualnog uznemiravanja u javnom prevozu u Beogradu. Temida: 23-32.

Godišnji Izvještaji Pravobraniteljice za ravnopravnost spola RH

Web stranice:

1. Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika RH – publikacija Za radna mjesta bez nasilja i uznemiravanja – Smjernice za kolektivne ugovore i pravilnike za zaštitu dostojanstva radnika i radnica:
   https://www.ncs.hr/uploads/news_document/file/95/Za_radna_mjesta_bez_nasilja.pdf
2. 2. Council of Europe – Seksizam: Uočite ga. Imenujte ga. Zaustavite ga:
   https://human-rights-channel.coe.int/stop-sexism-hr.html

Zakoni:

1. Kazneni zakon: https://www.zakon.hr/z/98/Kazneni-zakon
2. Obiteljski zakon: https://www.zakon.hr/z/88/Obiteljski-zakon
3. Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji:
   https://mup.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Protokol_o_postupanju_u_slucaju_nasilja_u_obitelji-usvojila_Vlada_19_6_2019.pdf
4. Protokol o postupanju u slučajevima seksualnog nasilja:
   https://mrosp.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Socijalna%20politika/Protokol%20o%20postupanju%20u%20slu%C4%8Daju%20seksualnog%20nasilja.pdf
5. Zakon o kaznenom postupku: https://www.zakon.hr/z/174/Zakon-o-kaznenom-postupku
6. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji: https://www.zakon.hr/z/81/Zakon-o-za%C5%A1titi-od-nasilja-u-obitelji
7. Zakon o radu: https://www.zakon.hr/z/307/Zakon-o-radu
8. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira: https://www.zakon.hr/z/279/Zakon-o-prekr%C5%A1ajima-protiv-javnog-reda-i-mira
9. Zakon o ravnopravnosti spolova: https://www.zakon.hr/z/388/Zakon-o-ravnopravnosti-spolova
10. Zakon o suzbijanju diskriminacije: https://www.zakon.hr/z/490/Zakon-o-suzbijanju-diskriminacije