Antiuniforma ili o tome kako feministički performans u Hrvatskoj počinje antimodom

Antiuniforma ili o tome kako feministički performans u Hrvatskoj počinje antimodom

iz ciklusa izložbi “Prekasno je za odustajanje”

Ciklus izložbi Prekasno je za odustajanje predstavlja sustavni pregled feminističkog performansa putem izabranih reprezentativnih radova umjetnica koje su definirale i definiraju performativnu scenu Hrvatske. Naslov ciklusa dijeli ime s tekstom rada Neli Ružić koji je osvijetlio Zagreb, Split i Rijeku te koncizno prenosi poruku o ulozi umjetnosti u suvremenom društvu.

Početna točka za istraživanje i realizaciju ciklusa polazi od knjige Jasmine Tumbas „I am Jugoslovenka: Feminist Performance Politics During & After Yugoslav Socialism“, objavljene 2022. godine u seriji Rethinking Art’s Histories izdavača Manchester University Press. U ovoj opsežnoj studiji autorica donosi pregled ženskog otpora kroz presjek feminizma, socijalizma i nacionalizma u vizualnoj kulturi istočne Europe i jugoslavenskih prostora. Analizira feministički otpor u umjetničkim praksama, počevši od konceptualne umjetnosti, performansa, video radova, filmske i pop muzike, pa sve do lezbijskog aktivizma. Riječ je o nizu performativnih akcija koje predstavljaju radikalno oličenje transnacionalnog i feminističkog naslijeđa. Sukladno tome ciklus obuhvaća radove doajenki hrvatskog performansa, umjetnica srednje generacije, ali i umjetnica mlađe generacije koje svoj performativni rad translatiraju u kontekstu suvremenog društva kapitalocena.

Kako bi se izbjegla tradicionalna linearnost u pristupu dokumentaciji i arhivu, izabrani su radovi za pojedinu izložbu koji se tematski nadovezuju i obuhvaćaju pojedine relevantne točke u povijesti hrvatskog performansa. Važno je napomenuti kako izabrani radovi nisu zamišljeni kao determinante čitavih umjetničkih opusa, već otvaraju kontinuirano relevantna pitanja za povijest i sadašnjost feminističkog umjetničkog djelovanja.

Izložbe unutar ciklusa nastoje pružiti pregled performativnih feminističkih praksi te naglasiti njihov transformativan značaj i društveni angažman. Pojedine izložbe obuhvaćaju konceptualne smjernice poput antimode kao momenta otpora, političke i aktivističke uloge performansa te njegovog mjesta unutar zelenih politika kao i suvremenu poziciju performansa u kontekstu postpandemije, rodne nejednakosti, neokonzervativizma i klimatskih politika.

Izložbeni ciklus nastavit će se 2025. godine izložbama u Muzeju suvremene umjetnosti, Galeriji Prozori i Muzeju grada Zagreba, kao i na online platformi udruge Domino.

Antiuniforma ili o tome kako feministički performans u Hrvatskoj počinje antimodom

Izložbenu priču o tome da feministički performans, izvedbena linija otpora u Hrvatskoj počinje antimodom uvodno dokumentiramo izložbenim zidom o tome da su Vlasta Delimar i Sanja Iveković, kao začetnice ženske performativne prakse na našoj sceni, u svojim izvedbenim počecima izražavale otpor prema modnoj i kozmetičkoj uniformiranosti.

Sanja Iveković u svom prvom performansu Un jour violente (Jedan dan izazovna) iz 1976. godine (Arte Fiera, Galleria del Cavallino, Bologna) problematizira konvenciju u fizičkoj pojavnosti osobe. Povod je bila reklamna poruka objavljena u ženskom magazinu Marie Claire podijeljena na tri dijela: “Jedan dan nježna. Jedan dan izazovna. Jedan dan tajanstvena”, na kojoj se nalaze fotografije promijenjenog izgleda žene, zavisno o nježnom, izazovnom i tajanstvenom načinu nanošenja šminke. Pritom je prostor u kojemu se odvijao performans također bio podijeljen na tri dijela: bijeli paravan koji se nalazio iza umjetnice bio je crnim ljepljivim trakama podijeljen u tri dijela na vrhu kojih je pisalo: “Un jour tendre. Un jour violente. Un jour secrete”, a svaki je odjeljak bio zasebno dekoriran predmetima koji se spominju u tekstu reklamnog oglasa (cvijeće, voće, piće, gramofon, garderoba). Ispred svakog odjeljka nalazila se stolica na rasklapanje, a u sredini stol s ogledalom i priborom za uljepšavanje. Akcija je započela ulaskom autorice, koja sjeda za stol i započinje stavljati šminku, češljati se, piti Coca-Colu. Na kraju se presvlači, izlazi među publiku s kojom započinje razgovor. Za vrijeme performansa emitira se glazba, preko koje ženski glas neprekidno ponavlja tekst oglasa “Jedan dan izazovna”. Sanja Iveković tim je svojim prvim performansom rastvorila vlastitu feminističku osviještenost i izvedbeno ukazala na ideološke zamke kojima mediji funkcioniraju kao zrcala društveno ucijepljenih tabua.

Vlasta Delimar prvu samostalnu akciju izvodi 1980. godine pod nazivom Transformacija ličnosti kroz odjeću, šminku i frizuru (Galerija SC, Zagreb) u strukturi modne revije na kojoj je figurirala kao jedina manekenka, prikazujući kako se samo prividno mijenja vanjština upotrebom različitih odjevnih predmeta, frizura, šminke, da bi se na kraju pojavila naga. Stavila je težište na duhovnost ljudskoga bića, kao i na upućivanje prolaznosti izvanjskoga, na tijelo kao jedinu našu istinu, na činjenicu da je tijelo naše prvo utočište identiteta, kako kroz tijelo uspostavljamo svoje primarno ja. U tom je antimodnom performansu umjetnica koristila catwalk, pop glazbu i rasvjetu tipičnu za modne revije, kritički upisujući manekenski izbor vlastite prezentacije stereotipne vanjštine.

Navedenu antimodnu priču izvedbe otpora nastavljamo radovima sljedećih umjetnica. Koncept o žrtvama mode Ivana Popović (1968–2016) revijalno je istaknula 1995. godine performansom Madona: Ja sam trudna! Ja: Ja sam žrtva mode! (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb). Kao da je primijenila koncept iz Girardove knjige Nasilje i sveto (1972) gdje spomenuti teoretičar rituala povezuje agresiju i svetost: „Budući da je žrtva sveta, zlodjelo je ubiti ju. Ali, žrtva je sveta samo zato što će biti ubijena.” Koncept je sličan modnom svijetu s manekenkom: prinesenom žrtvom u modnom hangaru, što je Ivana najavila s katatoničarkama blizankama slastičarkama u Ribizl bombi 1991. godine na Eurokazu. Model žrtve Ivana je često upotrebljavala u svojim modnim performansima, odnosno, kao što ih je nazivala, „modnim incidentima”, i to kao kritiku modnoga konzumerizma. Navedeno je, primjerice, demonstrirala u videoradu Gubitak svijesti za Karapanđu (1993). Navedeni žanr zaleđenih slika završavao bi lajtmotivom – zaleđenom živom slikom gdje bi se nositelji/ice modela, bacali „mrtvi” na pod: tako je posljednju večer Dreft Fashion Weeka Zagreb 2013. Ivana Popović zatvorila „maštovitim prikazom današnjih mladih života izgubljenih u navali modnog pritiska i krivih normi”. Antimodnu priču vizualno nastavljamo odabranim radovima prvoga našega ženskoga punk-bend Schizoid Wikler’s, što su ga osnovale Vida Borš i Maja Kovač 1995. Godine, a kojima se kasnije pridružila Ana Franjić; nadalje, akcijom Gospa od Supa (2019.) multimedijske umjetnice Tajči Čekada, performansom Presvlaka (2017.) Miyu Križanić te autorefleksivnim radom Xene L. Županić (Otiče moje lice u Yztoku Zapada). Prema riječima Tajči Čekada Ukazanje Majke Božje se desilo na blagdan Vele Gospe, 15. kolovoza 2019. pred prepunim kupalištem „Igralište“ na Kantridi, ispred beach bara Morski prasac u okviru kojega je umjetnica postavila pitanje po čemu je Bogorodičino utjelovljenje ukazanja kažnjivo, a nisu kažnjiva njezina slikarska ili kiparska utjelovljenja u crkvama, te zašto ona, kao suvremena umjetnica, ne može uprizoriti motiv na suvremeni način, suvremenim izrazom. Miyu Križanić performansom Presvlaka (2017.) dokumentira transformacije vlastitoga identiteta uz naglašenu rodnu simboliku, u tri čina – svaki čin diktira specifična društvena prigoda, čime je i izvedbeno demonstrirala subverziju idealne (stepfordske) medijske slike majke. Labinska multimedijalna umjetnica Xena L. Županić, poznatija daleko više na milanskoj kontrakulturnoj sceni, djeluje u kontekstu vokoperformansa kao rubnog žanra (koji atribuira u tom spoju glasa i zvučne poezije – bukljavina), tanke crvene linije između glazbe i umjetnosti performansa. Rad Otiče moje lice u Yztoku Zapada umjetnica postavlja u kontekst svoje četvrte knjige Yztok Zapada (Labin, 2014.).

Izložbenim postavom nastojali smo dokumentirati naslovnu temu o političnosti izvedbe odjevnoga/ odjevenoga tijela, antiuniformiranost u odnosu na modne heteronomije i mentalnu uniformu mainstreama. Uvodno istaknuti počeci Sanje Iveković i Vlaste Delimar pokazuju da feministički pristup demonstrira i politički potencijal odjeće, otpor kulturi u kojoj androcentrični pogled dobro zna da ojačani ženski identitet može dovesti u pitanje normativni društveni poredak.

Program je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba . Rad udruge Domino podržava Zaklada Kultura nova.