Stiže nova Noć Performansa!
27. 6. 2025.
Noć performansa 27. 6. animirat će čitav Zagreb; fokusirajući se na gradilište kao liminalno mjesto transformacije i neposrednu stvarnost grada, šest umjetnica i umjetnika — Arijana Lekić-Fridrih, Siniša Labrović, Karlo Štefanek, Emil Matešić, Robert Franciszty i Katrin K. Radovani — svojim će performansima obuhvatiti gradske trgove, zelene površine i ulice.
Raspored:
Od 5.08 do 20.38 h: A monument to the pigeon, Siniša Labrović na Cvjetnom trgu
U 11 h: Krhotine, Arijana Lekić-Fridrih u podnožju stepenica na kraju Splavnice koje vode prema tržnici Dolac
U 16 h: Pljuni u vlastiti odraz, Robert Franciszty na Trgu bana Josipa Jelačića
U 18 h: Pjesma duhovima drveća, Katrin K. Radovani u parku Ribnjak
Od 21 do 23 h: Dok nas smrt ne rastavi, Emil Matešić u parku 5. studenog
Više o performansima:
Siniša Labrović
Spomenik golubu
Cvjetni trg
od 5:08 do 20:38 sati
Nekad su najočitije stvari najmanje vidljive. Recimo, golubove koji slijeću na glave naših spomenika uzimamo kao nepogodu.
A ti golubovi su, u stvari, avangarda nekih budućih događaja. Uspomeničene velikane prošlosti, koje rušimo kao istinske zlikovce, golubovi su najčešće posrali već prvog dana kad su im spomenici podignuti. Oni su njihova ne/djela prozreli od početka. I kako vidimo da povijesti nije došao kraj, nego se ludo ubrzava, krajnji je čas da mi živi, koje novi velikani žrtvuju, zamijenimo kič simboliku i šuplju etiku goluba mira s maslinovom grančicom u kljunu s djelatnom etikom i probavnom simbolikom goluba koji sjedi na glavi velikana i sere. Performansom “Spomenik golubu” želim podići spomenik takvom golubu. Istinito je i lijepo vidjeti ga da sjedi na glavi Franje Tuđmana. Ali to je već zakašnjela gesta. Golub kojemu ja podižem spomenik onaj je koji upravo sjedi i sere na glave Trumpa i Putina, Qi Jinpinga i Ursule von den Leyen. Ili golub meni još srcu bliži – onaj koji sere po Plenkoviću i Milanoviću. Ako bi se sjelo na glave takvih i po njima se dobro sralo već sada, možda bi tek tada onaj golub mira imao neku minimalnu šansu.
Arijana Lekić-Fridrih
Krhotine
u podnožju stepenica na kraju Splavnice koje vode prema tržnici Dolac
u 11:00 sati
Performans „Krhotine“ istražuje emocionalne i društvene rane koje žene nose kroz život, simbolizirane natpisima s bolnim i ograničavajućim porukama ispisanim na tijelu performerice. U minimalističkom prostoru, fokus je isključivo na njenom tijelu i izrazu lica, kroz koji se očituje duboka unutarnja borba.
Performerica započinje pokušaj uklanjanja natpisa koristeći različite predmete koji nose snažnu simboliku: krpicu za suđe, posvećenu vodu, sapun, staklo, grubi kamenčić i nježne latice cvijeta; medicinski alkohol. Svaki predmet predstavlja drugačiji aspekt pokušaja iscjeljenja i oslobađanja od društvenih pritisaka i unutarnjih rana.
Pokreti su isprva nježni i puni nade, no kako performans napreduje, postaju sve grublji i iscrpljeniji. Natpisi se razmazuju, blijede, ali nikada potpuno ne nestaju, što vizualno i emotivno naglašava nemogućnost potpunog brisanja duboko ukorijenjenih emocionalnih ožiljaka. Na kraju performansa performerica poseže za nožem i pokušava nožem izgrebati poruke, ali ne nestaju.
Performans završava tišinom i spokojem, dok performerica, okružena tragovima svojih pokušaja, ostaje s neizbrisivim natpisima na koži – trajnim podsjetnikom na borbu, ali i na snagu opstanka i otpornosti.
Zvučna kulisa performansa jest zvuk i upute za evakuaciju
Robert Franciszty
Pljuni u vlastiti odraz
Trg bana Josipa Jelačića
u 16:00 sati
Performans (živa skulptura) Pljuni u vlastiti odraz propituje odnos, stav politički poslušnih, podobnih građana prema drugima – prekarnim radnicima (danas uglavnom – “stranim radnicima“), aktivistima i umjetnicima.
Katrin K. Radovani
Pjesma duhovima drveća
Ribnjak
u 18:00 sati
Ambijentalna instalacija prostire se oko gradskog stabla imitirajući granje i prizivajući zaboravljene narative šume poput nekakvih duhova. Tijekom performansa, izvođači i publika zajedno pjevaju fragmente narodnih pjesama o drveću. Zvučna podloga sastoji se od snimljenih mikrozvukova gradskog drveća. Snimka, performans i instalacija stapaju ljudsko, biljno i urbano u zajedničku pjesmu i grade prostor zajedništva u ruševinama.
Emil Matešić
Dok nas smrt ne rastavi
Park 5. studenog
od 21:00 – 23:00 sata
‘Dok nas smrt ne rastavi” ambijentalna je instalacija nadahnuta suvremenim odjecima djela i ideologije ugrađenih u temelje Nezavisne Države Hrvatska iz vremena 2. Svjetskog rata.
Revizionizam političkog mehanizma lišavanja života i shodno tome broja žrtava Jasenovačkih logora, i nikada priznatog genocida nad hrvatskim i bosanskim Srbima kazuje državotvorni mit o rasnim zakonima kao nužnom ustupku mene i tebe, Hrvata i Hrvatica, kako bi dobili svoju Državu. Kolateralne žrtve su oni drugi, Židovi, Romi i posebice Srbi.
Instalacija pokazuje blisku budućnost, utopijsku situaciju sa primjesama nadrealnog u kojoj su značajna sredstva izdvojena kako bi se konačno utvrdio broj stradalih pomoću raznih forenzičkih tehnika i dostupne građe te zatvorilo poglavlje koje opterećuje hrvatski narod.
Naravno, s obzirom na trenutačnu političku situaciju u Gazi i genocid koji se provodi, instalacija svojim oblikom podsjeca na teritorij Gaze.
Nisam kriv, no odgovoran jesam, i ne bježim od toga jer u temeljima svake državnosti je smrt bila onda, a evo je i danas. Uzmemo li bilo koju europsku zemlju, ili Lijepu našu ili danas Ukrajinu i Gazu, valuta koju Država koristi je ljudski život. Pitanje je samo koliko i čijeg života, našeg ili njihovoga.
Instalacije je utopijska, prikazuje neostvariv događaj sa primjesama nadrealnog.
Jedini održivi zakon na kome državnost počiva je ustvari onaj biološki. Ciklički je to put koja vodi na mjesto polaska jer neriješene smrti u temeljima države neprestano uskrsavaju i traže svoj spokoj.
Pokazuje se kako se u svom kružnom gibanju sunce i mjesec ne mogu sakriti, no istina ipak može.
