Sara Nasić (1994.) rođena i odrasla u Zagrebu. Arhitektica po struci, trenutno radi za sebe. U slobodno vrijeme čita, piše i razmišlja previše.

Poezija Sare Nasić ostaje na području njezina nastajanja. Ostaje unutra, ali posve vidljiva. Mogućnosti čitanja su obrnuto proporcionalne minimalnosti izraza, višestruke su. Sara Nasić podsjeća svojim pristupom pisanju na postupke minimalista koji u jednom te istom izvode sve što moramo doznati i osjetiti u istom trenutku onako kako je to primjerice Anne Truit učinila u skulpturi Sea Garden (1964.). Poezija je konsekventna, a Sarina duhovita samokritika, kako njezine profesije tako i zatečenih životnih pozicija, ključ koji otključava tamnija mjesta. Emocionalnost dolazi nakon čitanja u afte taste efektu, kao riješena zagonetka zbog koje se pjesmi vraćate još jednom.

bez gledanja

rame bez mosta
razbijeno koljeno
neće valjda ostati ožiljak jer ružno izgleda na djevojčici
mali medvjed na pregibu lakta
bijesni kuk
lomljena i složena
fibula malleolus
ostala u veljači 2012.
rogata lubanja s tri šava
preskok dugih listova
od iza
rekli su da je lijepa
zato naočale
frakture tijela
nemoj pokazivati na sebi
na lijevoj bradavici
(od mala brada)
ne zacjeljuje travanjski manifest
puno dublje je mana
fraktura duše
nemoj govoriti o tome

uron (arhitekti ostavite crninu doma pliz)

kad bih mogla birati
izabrala bih
evo
baš ovakav
divan veljačin dan

oni bi se drmusali
da održe toplinu
mene bi čuvao mraz

stisnuli bi se jedno uz drugo
u to malo prostora
i čekali

tridesettisućašestoosamdesetiprvi sunčev uron

na sedamnaestom katu
onih nekoliko minuta
samo tvojih

sunovrat

uvukao se
među nas
vjesnik nedočekanog proljeća
obukla sam stopalice
ne po jod
već da se kaznim
izbrazdana bjelina
glodala je gole zglobove
zategnute žice
za ovjes
htjela bih
htjela bih da me više nema
više nema nego ima
svirala je anatema
a fine day to exit
jedne srijede
čiste srijede
srijede na mlad mjesec
srijede jer
srijedom se ne započinje rat
samo ubijaju
već mrtve
djevojčice