21. Queer Zagreb sezona kreće svojim tradicionalnim proljetnim izvedbenim programom koji ove godine okuplja umjetnice i umjetnike iz Njemačke, Slovenije, Francuske, Nizozemske i Hrvatske. Stvaranje programa Queer Zagreb svake godine nailazi na izazove koji su općeniti izazovi kreativnog djelovanja čitave nezavisne scene, a tiču se još uvijek boljki koje proizlaze iz nedostatka kulturne politike koja bi čitav nezavisni kulturni sektor vrednovala kao dostojanstva vrijedne programe domaćih javnih potreba u kulturi. To se prvenstveno tiče financiranja programa i projekata koji kao da nastaju u nekom paralelnom svemiru, nažalost više među nebulozama umjesto nebulama, u kojem je moguće da rezultati javnih potreba u kulturi za međunarodne festivale nezavisne scene jedva dosežu 10 ili 20 tisuća eura, a za produkcije novih kazališnih ili plesnih predstava većinom jedva dođu do 5 tisuća.
Nikakvo stoga nije čudo da su domaći umjetnici sve izoliraniji u međunarodnom kontekstu, da domaći međunarodni festivali ne mogu ozbiljno sudjelovati u nikakvim suradničkim projektima ili koprodukcijama niti s najmanjim organizacijama sličnih programskih smjernica izvan Hrvatske – jer manji smo i od najmanjih i jedino što možemo ponuditi je dobra volja i brdo iskustva uzaludne borbe s kulturnim vlastima. Usitnjavanje i daljnje osipavanje scene neće se zaustaviti bez radikalne promjene unutar kulturnog sustava – bez prepoznavanja nezavisne scene kao agilnog, važnog i neizbježnog aktera u ekosustavu kulture – i to od strane i lokalnih i nacionalnih kulturnih vlasti i lokalnih i nacionalnih ustanova u kulturi. Da bi taj sustav uopće funkcionirao, a kamo li da bi funkcionirao bolje, nemoguće je da se komotno valja preko leđa čitavog jednog njegovog dijela. Ovo sve više dolazi do izražaja u Zagrebu pogotovo zbog trenutnog manjka prostora za probe, za igranja, za realizaciju programa – i jer je posve moguće na odgovore o slobodnim rasporedima ili mogućnosti suradnji pojedinih institucija čekati mjesecima na odgovor koji je na koncu – negativan. I neodgovoran.
Ovo je tek jedna dimenzija problema koji se pojavljuju na horizontu organizatora i producenata ičega na nezavisnoj sceni, a slojeva tih problema ima previše za ovaj prostor. Druga je dimenzija specifična za Queer Zagreb rekao bih – a ona se tiče dodatnog sustavnog zanemarivanja čitavog jednog segmenta publike, arta, sadržaja. Javna sredstva koja su, pak, dodijeljena za queer u najširem smislu riječi mogu se mjeriti u promilima, moguće je da na brojnim natječajima ne bude odobren niti jedan program namijenjen queer sadržajima, a u posljednjih trideset godina, od hrvatske samostalnosti, samo je jedna institucija (Tiflološki muzej) samostalno organizirala queer sadržaj koji je upravo tako i promovirala i usmjerila, među ostalima, specifično prema LGBTIQ zajednici.
Upravo zato su programi poput Queer Zagreba i dalje potrebni, jer inzistsiraju na suradnjama s javnim ustanovama u kulturi, s drugim festivalima, s drugim organizacijama i s brojnim umjetnicima s kojima otvaramo prostore za sadržaje koji se očito neće dogoditi sami od sebe.
Umjetnički projekti koje predstavljamo ove godine svaki se na svoj način bavi glazbom u izvedbi, svaki je na svoj način stoga posebno glasan – upravo onakav kakvi queerovci još uvijek trebaju biti. Glasni.
Zvonimir Dobrović
umjetnički direktor Queer Zagreb Sezone
