Ana Jembrek je operna pjevačica koju je otkrivanje vlastitog glasa odvelo na začudna mjesta prepuna Riječi i Slika. Kad ne pjeva, ne fotografira i ne piše, najradije razgovara sa svojim kućnim ljubimcima. Njima je baš svaka priča dobra, dokle god nema pjevanja. U poeziji Ana Jembrek istražuje ono od čega se pogled najčešće sklanja. Opis ide izvan zgražavanja, izvan fiziološkog u odnosu na crnilo vremena u kojem nastaje. U odnosu na to Ana uspostavlja svoj tip nježnosti koja također dolazi iz duboke sjene, iz obilja prirode i ne nudi optimizam na prvu loptu već svojevrsni magijski poučak kako se ono stravično da izvrnuti u igri koja donosi nove izraze, nove igre.

I opet ću

Medom preliti nečiju vedrinu
Dok se ne slijepe u jantarno ulje
Kad mi kanarinac ne bude dovoljan
Kad me zasvrbe i srce i kurac
Palit ću pčelinja krila
S ljubavlju, i kad nitko ne gleda

Sada sam oči

Oči pridjevice.
Upijam titrave kapi neobuzdanih linija na labavim grančicama Iznad mrklog, žednog, halapljivog jezera.
Glasno je i nema obećane tišine
Jer ja sam ptica.
Graktalica nabubrene pameti i zakržljala glasa.
Pronalazim izgubljen cvijet;
moje gnijezdo sad je bogatije
I žuto.
No nisam zadovoljna, gnjevna sam.
U meni grize siromaštvo, ni ružno ni lijepo.
Cijela sam izvana, a iznutra
Ja sam njezini prsti.
Razvlači ih, nekako tužno, po paperjastim lišajevima;
Lomljivim nitima pluća planeta i one koja nas je spojila.
Obrazi odustaju.
Kiša sam.
Neumoljiva i kukavna, napokon svoja.
Ne želi mi se više skrivati od sebe u skloništima,
Pod pokrivalima.
Ja bučim, i ja pečem.
Sama sebi mutim naočale.
Dramatično i u širokim potezima ribam se
s cipela i organa.
Muljam, miješam
U jedno.
U sve.
U golemo, masno, čudnovato
Svejedno.

Bezimenje

Trojica.
Jedan iz Vukovara,
dvojica iz Istre.
Snimljeni su da su:
Tjerali.
Tukli.
Izvršili.
Vera, niotkuda,
Zaprimala je njihove dijelove.
Istodobno s postupkom
Gubila je svoje.
Vera.
Ona ima ime.
Potvrđeno u Jutarnjem.