Značajno je da su pod utjecajem jakoga feminističkog pokreta na Zapadu 1970-ih samo Beograd i Zagreb razvili snažnu feminističku aktivnost na području cijele Istočne Europe. Tako je npr. 70-ih godina upravo pod utjecajem feminističke teorije Dunja Blažević, tada ravnateljica i voditeljica programa (1971–1980) Studentskoga kulturnog centra u Beogradu, organizirala poznate Aprilske susrete koji su tih godina bili centralno okupljalište umjetnika i umjetnica performansa na ovim prostorima. Godine 1978. Studentski kulturni centar u Beogradu, koji je funkcionirao kao institut suvremene umjetnosti, organizirao je prvu međunarodnu feminističku konferenciju u nekoj od ondašnjih socijalističkih zemalja, pod nazivom „Drug-ca žena: žensko pitanje – novi pristup?“. Pod okriljem razdoblja 70-ih, koje je obilježeno političkim angažmanom feminizma, kao umjetničke glasnice na našim prostorima pojavljuju se Sanja Iveković (Zagreb, 1949) i Vlasta Delimar (Zagreb, 1956) kojoj je Nada Beroš dodijelila titulu najradikalnije umjetnice performansa u Hrvatskoj. Dok Vlasta Delimar negira upisivanje vlastitih radova u kodove feminizma (kao što to čini i Marina Abramović, na čije je izvedbene početke snažno utjecao Tomislav Gotovac), pa tako i feminističkoga performansa, Sanja Iveković svojim radovima duboko uranja u feministički politički aktivizam, odnosno u svojoj umjetnosti ostvaruje prožimanje feminističke teorije i političkog aktivizma. Ukratko, dok se rad Sanje Iveković temelji na feminističkom preispitivanju društveno-političke stvarnosti, Vlasta Delimar istražuje tabue vezane uz tijelo i žensku seksualnost, zbog čega je bliža esencijalističkoj paradigmi. Dodajmo tomu da je RoseLee Goldberg u izdanje Performans: od futurizma do danas iz 2001. godine od hrvatskih izvedbenih umjetnika i umjetnica uvrstila jedino Vlastu Delimar. Performanse Vlaste Delimar iz osamdesetih godina možemo odrediti atributom „govorenje tijela“, što je bio dominantan element američkoga ženskog performansa, npr. Carolee Schneemann.
Što se tiče egide o dvama modusima rodnoga performansa, očito je da su se dvije umjetnice usudile izvedbeno transferirati vlastitu životnu priču i etički odabir: Vlasta Delimar vlastito tijelo i oslobođenu seksualnost, bez straha od bilo kakve osude, čak i osude one svakodnevne, tzv. nijeme većine, a Sanja Iveković bez straha da će njezina umjetnost biti označena kao politizacija umjetnosti.
Sanja Iveković ističe da se s feminističkom umjetnosti prvi put susrela na prvoj europskoj izložbi videoumjetnosti Trigon ’73. u Grazu, na kojoj je sudjelovala i VALIE EXPORT te brojne američke umjetnice.
Tako sam vidjela radove Linde Benglis, Joan Jonas, Trishe Brown, Hermine Freed… Godinu dana poslije sam u Lausannei na drugoj međunarodnoj izložbi Impact Art – Video Art vidjela video radove Eleanor Antin, Marthe Rosler, Yvonne Rainer… I u stranim umjetničkim časopisima, u Flash Art-u, Artforum-u, Avalanche-u, koji su mi došli pod ruku, o feminističkoj umjetnosti se već raspravljalo. Sve je to bilo vrlo inspirativno i ja sam na svojoj drugoj samostalnoj izložbi izložila radove u kojima sam željela preispitati i vlastitu žensku poziciju. (Iveković 2011: 40, 43)
Gabriele Schor u kontekstu izložbe o feminističkoj avangardi sedamdesetih navodi tri rada Sanje Iveković – Dnevnik, Instrukcije br. 1 i Make Up – Make Down – kao radove kojima umjetnica subvertira diktat ljepote. U videoradu Instrukcije br. 1. (1976) Iveković demonstrira kako boji svoje lice strelicama – instrukcijskim linijama za masažu vrata i lica; masaža označava poljepšavanje lica i vrata, a njome se instrukcijske linije modificiraju u mrlje na umjetničinoj koži. Vlasta Delimar, kao što smo već istaknuli, od početka 80-ih otvoreno propituje tabue vezane uz spolnost – slobodu ženske seksualnosti, tabue vezane uz žensko tijelo te njegovo kodificiranje pomoću društvenih stereotipa. Kao jedan od novijih primjera navodimo njezin performans Pravo na orgazam iznad 60-e (22. svibnja 2017, 18.30, Galerija Mala, Trg bana Jelačića i 23. svibnja, Dizajn cvijeća Šekoranja, Dežmanova 1, Zagreb) u vezi s kojim je, među ostalim, istaknula:
Crkva svojim licemjernim stavovima vješto sputava i zatomljuje seksualnost kod mladih, a jednako tako šuti i o seksualnosti starijih. Crkva nikako ne želi priznati da su ekstaze svetaca, ljubav prema Bogu i seksualne ekstaze izjednačeni. Zanimljivo je kako je Crkva protiv prirodnih zakona uživanja, a njihovi su svećenici kao debeli Bude. Čudi me kako većina vjernika ne želi vidjeti prevaru crkvenih službenika.
Drugom je prilikom otvorila ovo pitanje:
Jesmo li svjesni koliko je godina prošlo od prvih javnih borbi za slobodu pobačaja za što su se uz ostalo zalagale hrabre i pametne žene poput Clare Zetkin ili Aleksandre Kolontaj? A mi još dan danas raspravljamo i pitamo se je li pobačaj etičan. To znači da smo zapravo još na početku i kao da nije prošlo stotinu godinu otkad se to pitanje postavilo. (Delimar, cit. prema Šimunović 2016: 94)
Artivističke prakse nastavljaju se u tome radovima sljedećih umjetnica: Ksenija Kordić, Naša krv, 2022., Nika Rukavina, Word Whipping, 2017., Lucija Žuti, Bog i Krvatice, 2023., Selma Banich, Ne mogu nas sve pobiti, KROJIMO ZA NOĆNI MARŠ, Kolektiv Žene Ženama u suradnji sa Selmom Banich, Živi Atelje DK, Zagreb, 2020., Ana Mušćet, Poslovica, fotodokumentirana akcija obilježavanja Dana sjećanja, 18. 11. 2024. na Trgu Republike u Beogradu; Kristina Marić, Release, 2023.; Lara Mandli, Welcome to Gilead: živimo li sluškinjinu priču?, 2022., Tajči Čekada, … i što ti performeri zapravo rade?, 2014., Nikolina Majdak, Podržavam, 2021., sa središnjim dijelom posvete akciji Sluškinje iz 2018. godine kojom je obilježena reakcija za ratifikaciju Istanbulske konvencije/ Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (10. veljače 2018, Cvjetni trg, Zagreb) na kojem aktivistice odjevene kao sluškinje iz romana Sluškinjina priča (1986) Margaret Atwood artivistički ustaju ZA ratifikaciju. Tu su i glasovi performansa Kate Mijatović, Djevojački zborovi, video dokumentacija serije performansa (2009–2020), i Ive Kovač, Reprodukcija, 2008.
Crvena nit feminističkoga performansa nastavlja se nadalje kroz sljedeće tematske cjeline: osobne priče (Ksenija Turčić, Ljubavnica, 2002, Ja volim sebe, 2003; Sandra Sterle, Likovi, 1998., Marijana Stanić, Slatki život, 2019., Ana Katulić, Ruž za usne i čokolada; Rossetto e cioccolato ulični koncert u dva(ili više) glasa, 2022.; izvode: Ana Katulić, Irena Boćkai, Ana Fornažar; Dina Rončević, Orgazmi, 2012., Xena L. Županić, X-scultura I-Am + Piss Off My Book, 2009, 2011., Neda Šimić-Božinović, Grofica Zrinski-Nugent-Laval, 2013.), dijalozi (Sanja Iveković i Sonja Pregrad, Übung mach den Meister, Praksa čini majstora, 1982., 2009; Vlatka Horvat, Unhinged, 2010. i Neli Ružić, Golden Silver, 2022., Abuse, 2024.; Andrea Knezović, Mirror, 2022. i Vlasta Žanić, Ogoljavanje, 2002.) kao i pitanje rada (Iva Đorđević, NeistraŽena, 2007., Irma Omerzo, Sve pod 10 kuna, 2009; Nina Kurtela, Transformance, 2010., Ivana-Nataša Turković, Bruto-neto, 2010; Božena Končić Badurina, Romana, 2015; Nadija Mustapić, Voliš li svoj posao, 2016., gdje umjetnica dokumentira životne priče i poslove dviju zavarivačica iz brodogradilišta u Finskoj i Hrvatskoj; Milijana Babić: Treća smjena, 2020; Lala Raščić, Počimalja, 2022.-, pa sve do životnoga koncepta Brodi/ona Matea Šabić Sabljić), doku-posveta Perforacijama i Noći performansa (Vlasta Delimar, Vesna Mačković; Ana Janjatović Zorica) s naglaskom na prvu festivalsku godinu (2009.). Ukratko, ostaje crvena linija krilatica „Djela a ne riječi“ (krilatica prvoga vala feminizma) i „Osobno je političko“ (krilatica drugog vala feminizma). Slogan „Proleteri svih zemalja – ko vam pere čarape?”, pod čijim je okriljem u Beogradu 1978. godine održan prvi feministički skup u komunističkoj Jugoslaviji „Drug-ca žena, žensko pitanje – novi pristup?”, danas se može modificirati u slogan „Molitelji, Vitezovi bezgrešnog srca Marijina – tko vam kuha subotnji ručak?“.
Slijedimo trag dokumentacije performansa Marije Štrajh (Aleksandra Kostić) s kraja osamdesetih, Ive-Matije Bitange i Bijesnih glista te trupe Daklelososi od sredine devedesetih, kao i bivše scene ATTACK!-a s foto-dokumentacijom feminističke tupe Not Your Bitch! (1996–1998), čije su osnivačice Maja Kovač, Sanja Hrenar i Marina Petković Liker, da bi im se 1997. godine pridružila i Anica Tomić, kao i foto-dokumentacijom trupe Théâtre/Théâtre des femmes (Anica Tomić i Jelena Kovačić) uz glazbeni-performans- monodramu Dunje Knebl Zašto sam postala javna pjevačica s 47 godina ili Strah od kloniranja – Monodrama s pjevanjem na hrvatskom (međimurskom), engleskom, indonezijskom i ruskom jeziku (Filozofski fakultet – Klub Rupa, 1997).
Nadalje, crvena linija feminističkoga performansa domaće scene nastavlja se, preko Ivane Ivković i Nikoline Pristaš, njihova Prosvjeda iz 2006. godine, Sandre Sterle i njezine Mučnine, 2008., pa sve do Tanje Dabo, njezine akcije Privid iz 2024. godine, Mašine (2024) Angele Stipić ili pak Opere Commerciale (2024) Sonje Leboš koja u neiskorištenim potencijalima Kineskog paviljona Zagrebačkog velesajma dokumentira odnos Kine i Jugoslavije u razdoblju od 1944. do 1957. godine.
Završno ovom crvenom linijom feminističkoga performansa možemo se vratiti na pitanje Rose Montero iz njezina romana Luđakinja u nama – “Kad žena napiše roman u kojem je glavni lik žena, svi smatraju da govori o ženama, a kad muškarac napiše roman s muškarcem kao glavnim likom, svi smatraju da govori o ljudskome rode.”
Suzana Marjanić
