Koncept: Mia Zalukar
Koreografija: Mia Zalukar u suradnji s Jovanom Zelenović / Izvodi: Jovana Zelenović / Dramaturgija: Nikolina Rafaj / Glazba: Hrvoje Nikšić / Svjetla: Marino Frankola / Fotografija: zalukar69 / Dizajn plakata : Design motion / Produkcija: Malo sutra / Koprodukcija: Domino

Cijena ulaznice: 50/40/30 kn – Blagajna/web ZPC-a

 

 

Jedino u ravnini gubitka dragih ljudi mi je gubitak tjelesnih funkcija.

Čupao me, grizao, zabijao nokte u lice dok nisam počela plakati jer ne mogu ništa. On je samo dijete koje isprobava moje granice.

Kad sam sama doma navečer trzam se na svaki zvuk i zamišljam scenarije iz horor filma.

Danas sam se probudila u suzama.

Otpor ne pružam, a ako ga pružam on dolazi u vidu rada, stalnog rada… ali možda baš tim radom i podržavam sistem kojem se suprotstavljam.

Sagorijevam.

Želim reći. Suprotstaviti se. Pitati. Zastati. Ponoviti. Ne složiti se. Zagrliti. Plakati. Otići. – Šutim. Ne djelujem.

Strahujem.

Jovana, Mia, Nikolina

 

Suočavanje s pozicijom stranca. Stranca unutar državnog aparatusa. Unutar profesije. Unutar vlastite obitelji. Na sceni.

Izvedbena potraga za mjestom koje bi moglo odoljeti svim nepoznanicama koje taj stranac dovodi sa sobom. Mjestom u koje bi se tijelo moglo utisnuti. Stopiti. Srasti. Bar na koji trenutak zaboraviti na vlastitu nestalnost. Mjestom koje bi mogli nazvati domom.

No potraga, a povremeno i lutanje, kao rezultat/materijal/zadatak – nudi ranjivost. Ranjivost opterećenu utezima sinonima poput – slabost, nesigurnost, nesavršenost, nemoć… dok s druge strane njene opreke djeluju tako pozivajuće. Ugodno. No željeno mjesto ne nalazi se u tim polaritetima koji se tek što ostanemo nešto dulje s njima krenu urušavati sami u sebe.

Možemo li se umjesto u krajnosti smjestiti u prostranstvo između njih – u ranjivost kao otvorenost? Kao kapacitet za primiti, dati i otpustiti? Neke dane kao vrstu otpora i borbe, a druge dane kao potreban nam odmak? Istovremeno pokretačku i paralizirajuću silu, čije trenje nas potiče da pokušamo opet. Dići slušalicu kad s druge strane linije ne čujemo glas. Poslati zahvalu na odbijenicu. Približiti se onima koji izmiču. Prigrliti lutajućeg stranca u sebi.

 

Mia Zalukar je plesačica i koreografkinja koja živi i radi u Zagrebu. Nakon završene srednje škole Ane Maletić nastavlja svoje profesionalno obrazovanje na SEAD-u (Salzburg Experimental Academy of Dance) u Salzburgu. Završava BA menadžmenta u kulturi u Hrvatskoj. Tijekom plesne karijere, surađuje sa mnogim hrvatskim koreografima kao što su Marjana Krajač, Irma Omerzo, Bruno Isaković, Roberta Milevoj i Martina Granić. 2015. godine, zajedno sa kolegicama dobiva strukovnu nagradu za najbolji izvođački ansambl predstave Varijacije o osjetnom koreografkinje Marjane Krajač, a 2016. godine je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji za najbolju žensku ulogu u predstavama Nečastive i raSkrivanja autora Brune Isakovića. Radi kao nastavnica u Umjetničkoj školi Franje Lučića, predavajući scensku praksu, ritmiku i suvremeni ples.

 

 

Predstava je ostvarena u sklopu programa ACT: Art, Climate, Transition Kreativne Europe Europske Unije.